Oko ceste šuma je zaklonila ruševine napuštenih kuća. Zimi se, kaže vodič Miša, puno bolje vidi, ali sada, kada priroda buja, a ukrajinsko se zelenilo stapa s visokim plavim nebom, teško se pogled probija kroz šikaru. Trudimo se gledati kroz prozore kombija, ali svi se zapravo pravimo da smo kao u daljini nešto vidjeli, no… zeleno i samo zeleno, i tako unedogled. Ni traga kućicama. Makar razrušenima. Tu više nema nikoga, odavno, prošla su već desetljeća. Nikad se nitko neće ni vratiti. Černobilsko područje ima tu draž ukletog mjesta. Ovdje se već toliko toga lošega dogodilo.
U kombiju nam puštaju dokumentarac o nesreći i njezinim posljedicama. Većina u vozilu se nije ni rodila kad se dogodio Černobil. Ali, zato znam tko je tamo bio prvi od stranaca – Hans Blix, bivši šef atomske agencije u Beču i čovjek koji je odbio priznati da u Iraku postoji oružje za masovno uništenje.
Šaljem mu mail, poznajemo se već godinama – radili smo dosta intervjua, a on voli Hrvatsku jer mu je snaha Hrvatica, i uvijek sam ga pilila s tim da želim u Černobil, što bi on pristojno odslušao, a onda mi govorio o tim prvim danima kada je letio iznad reaktora i pokušavao shvatiti razmjere katastrofe, štreberski švedski očitavajući sve podatke dok su Sovjeti svoje tajili. A sad ga gledam na ekranu kako je te, 1986. u bijelom, zaštitnom odijelu smirivao situaciju, došavši iz Švedske, zemlje koja je prva otkrila visoku razinu zračenja, dok su iz Sovjetskog Saveza tvrdili da je sve u redu, da se ništa nije dogodilo, da je to očito neka greška. Nakon Blixa, govori Gorbačov. I njega su držali u nedoumici, uvjeravali ga da je sve pod kontrolom, tek je nekoliko osoba poginulo i požar u reaktoru će se staviti pod kontrolu. Gorbi je bio zabavljen Perestrojkom i reformama, mislio je da mu govore onako kako zaista jest, ali… i starina sa slavnom flekicom na ćelavoj glavi bila je u krivu.
Nikad se ovdje više ništa nije stavilo pod kontrolu. Područje Černobila je područje zabranjene zone u kojoj živi 80 ljudi. Uglavnom su to starci koji su došli do one faze da im je posve svejedno, a htjeli bi umrijeti na svome. Zato su neki od njih opet ofarbali fasade svojih kućica, zabili natpis – ovdje se živi – i u džungli stabala, grmlja i trave oko njih, nastavili se ponašati kao da se 26. travnja 1986. nikada nije dogodio. To što pritom ne postoji kategorija susjeda, infrastrukture, ulice… nema veze. Čovjek se na sve privikne, ako to želi. Ili mora.
Prošli smo prvu kontrolnu točku za ulazak u černobilsku zabranjenu zonu. Netko nam je ovlaš pregledao dokumente, utrpali smo se natrag u kombi i po sparnom ljetnom danu u dugim rukavima i zatvorenim tenisicama krenuli dublje u zonu u kojoj je 1986. izbila katastrofa.
To su upute kojih se treba držati; dugi rukavi, zatvorene cipele, duge hlače. Svi smo poslušali. Odlasci u Černobil postali su dio turističke ponude Ukrajine posljednjih nekoliko godina – barem onog njenog “turističkog” dijela koji trenutno nije u ratu.
Organiziraju se barem tri puta tjedno, traju cijeli dan i dio novca koji se mora platiti – a cijena je 160 dolara ako kupite aranžman unaprijed, odnosno i do 200 ako ga kupite dan ranije – ide državi, dio agencijama koje organiziraju put iz Kijeva do Černobila, a koji traje do dva sata, ovisno o gužvi i stajanjima.
Na području zabranjene zone, koja je zapravo po pitanju života otpisana za vječnost, radi danas nekoliko tisuća ljudi. Sanacija devastirane nuklearke posao je koji uključuje novi sarkofag – a kako Ukrajina to ne može sama platiti, uključile su se i druge svjetske zemlje, među njima je i Hrvatska u svom proračunu izdvojila za prošlu godinu 1,1 milijun kuna.
Sarkogaf bi trebao biti trajno rješenje za Černobil, i postat će lijes uklete Lenjinove nuklearke iduće godine ili najkasnije 2016. – ako – i uvijek ako – sve bude prema planovima, jer fali novca, a i Ukrajina je u ratu. Ogromni srebrni luk već se sada diže 110 metara u visinu i širok je 256 metara, a nakon završetka postat će ogromni metalni lijes koji bi trebao prekriti stotine tona radioaktivnog materijala. Ovo je jedan od najambicioznijih inženjerskih pothvata u povijesti – natkrivanja reaktora broj 4 koji je gorio deset dana, a u kojem su i dalje pohranjene stotine tona nuklearnog otpada.
Težak ukupno 30 tisuća tona, pri čemu je samo njegov metalni okvir težak 23 tisuće tona, ovaj ogromni zaštitni “pokrov” pod koji bi mogao stati i Kip slobode, te cijelo veliko nogometno igralište, osmišljen je da traje najmanje sto godina, te da može izdržati temperature između – 43 i 45 stupnjeva Celzija, a na njegovoj konstrukciji koja je počela 2010., radi više od tisuću ljudi. Njime će se prekriti stari sarkofag koji je izgrađen nakon katastrofe 1986.
Dok nam Miša sve ovo objašnjava, pod lipanjskim se suncem zrcali rastući, bujajući sarkofag.
Cijeli projekt vrijedan je više od 1,5 milijardi eura, radili su ga Francuzi iz francuskog konzorcija Novarka, plus stručnjaci iz 24 zemlje svijeta. Zato je to za inženjere trenutno najveći i najuzbudljiviji projekt na svijetu. Ali, s obzirom na to da je reaktor 4 i dalje previše radioaktivan da bi se izravno iznad njega mogla graditi ta gigantska konstrukcija, on se gradi nekoliko stotina metara dalje, na sigurnom.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg
