Danas, 13. lipnja, katolički vjernici slave blagdan je Svetog Antuna Padovanskog, jednog iz skupine najomiljenijih katoličkih svetaca: Proglašen je svetim samo godinu dana nakon svoje smrti, a njegov blagdan se i kod nas obilježava misama, blagoslovom djece i procesijama.
Sv. Antun Padovanski (Lisabon, 1195. – Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.) rodio se, inače, kao Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Po stupanju u red sv. Franje, dobio je ime Antun, a budući da je preminuo u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. U rodnom Portugalu je štovan kao (Santo António de Lisboa) .
jegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo, pa se mladi Ferdinand u ranoj mladosti učio znanju i nabožnom životu u svećenika.
U petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa je stupio u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Kako zbog čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir, premjestio se u Koimbru u samostan sv. Križa. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina boravka u Koimbri zaredio se za svećenika.
Nakon zaređenja prešao je u Manju braću i posvetio se širenju vjere među afričkim narodima. Tamo se i obrazovao, i postao jedan od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Napušta potom augustince i pridružuje se franjevcima u Maroku, a mijenja i ime u Antun. U Africi obolijeva od malarije, namjerava se vratiti u domovinu, no brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije, a još oslabljen od dugotrajne groznice, Antun se uputi u Asiz. Bio je poglavar Franjevačkog reda u Italiji, začetnik je teoloških studija u svom Redu, a sam je poučavao u Bologni, Montpellieru i Padovi.
Ipak, najveći uspjeh imao je propovijedajući u Francuskoj i Italiji i obraćajući heretike, a bio je prvi član svoga Reda, koji je svoju braću učio teologiji. Sveti Antun je zaštitnik siromašnih i potlačenih, propovjednika, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakramenat.
Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, malo je jeo, malo se odmarao, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku.
Fantastična svjedočenja o njegovim čudesima postala su vrlo brojna odmah nakon njegove smrti, dokumentirana su, a njih je 53 opisano u knjizi „Život sv. Antuna – Assidua“, što je pročitano i pred Papom Grgurom IX. Jedan je od samo 33 sveca, koji su proglašeni Doktorom Crkve, što je učinio papa Pio XII.
Umro je 13. lipnja 1231. Bio je petak, kao i danas, braća franjevci su ga na njegov zahtjev vratila u Padovu, jer želio je umrijeti u svojemu samostanu. Zbog lošeg stanja, morali su zastati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise, a tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se čuva i sada, Antun preminuo u dobi od samo 36 godina.
jegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
Naslovnik je župa: Zadar-Smiljevac, Drage, Nadin, Nunić, Pakoštane, Popovići, Radošinovac, Tribanj-Krušćica, Vinjerac, Visočane i Veli Rat. Posebno se slavi u Benkovcu, Biogradu, Kraju, Pagu, Pagu-Gorici, Pagu-Šimunima, Pašmanu -Otusu, Salima, Silbi, Tkonu, Zaglavu, Ždrelcu i Neviđani- Mrljanima.