U nedilju se u cilon svitu pa tako i u Hrvatskoj točnije u našen Zadru održava Wings for Life World Run – utrka čiji je slogan misecima nego šta se uopće znalo o čemu se tu radi izaziva pažnju javnosti. Trčimo za one koji ne mogu.
U nedilju će dakle cili svit trčati sa jednin jedinin ciljen. Ne kako bi pobijedili, postigli najbolji rezultat, dobili upalu mišića, dobro se oznojili. Krivo. Jedini cilj ove utrke je pomoći onin ljudima koji trčati ne mogu, točnije zakladi Wings for Life čija je misija pronaći lijek za izlječenje ozljeda leđne moždine. Bilo tko od nas trkača koji znaju koja ja to radost slobodno trčati, natjecati se sam sa sobon i drugima, koji znaju koja je to srića prelaziti vlastite granice nije moga da se ne odazove na ovako bitan svjetski trkački događaj.
Tako san se i ja kad san konačno saznala o čemu se radi odma prijavila na utrku. Ionako trčin svaki dan, volin pomagati, dirnia me spot utrke, jednostavno to je ono šta želin pa san pozvala sve žive i nežive da se prijavu na taj svjetski događaj kako bi zajedno osjetili radost i trčali do besvijesti za one koji ne mogu. Mi i cili svit. I tako privukla ja ljude i počela se pripremati za utrku, pojačala treninge, cila se uživila, misao vodilja mi je bila „trčati ću makar krepala“ nisan slušala ništa šta mi tijelo govori išla san protiv njega ka protiv najgoreg nepriajtelja. Kad ono osveta. Uvatilo mene boliti nešto danima, noćima, jutrima – dijagnoza broj 1 – istegnuće mišića. Dijagnoza broj 2- ništa od utrke. Dijagnoza broj 3 – teži šok u mon malon trčanja za druge željnon tijelu.
Bilo je to prije misec dan, čvrsto san virovala i nadala se da će se mišić ponovo stegnuti, da će bol proći da ću moći trčati za one koji ne mogu. Mazala san se svin mogućin dip hitovima, rilifima, voltarenima, strujama, masažama. Snažno san virovala da će proći i svaki put kad bi mi bilo lakše osjetila bi u sebi tračak nade da će do 4. svibnja sve biti dobro. Ali ništa od toga se nije dogodilo, 4. svibnja je u nedilju, mišić se nije stegnia i ubrzo san postala bliža onima koji trčati ne mogu nego onima koji mogu. U jednu minutu, jedan krivi pokret bia je dovoljan da se sve preokrene naopako. Milijuni ljudi trčati će za sve one koji ne mogu i sada i ja odjednom spadan u tu skupinu, a toliko san tila sudjelovati. ALI ovo nije priča o meni, mišić će se stegnuti i ja ću vjerojatno za dva, tri miseca ako buden dovoljno pažljiva moći opet trčati najprije za sebe pa onda za sve ostale hvalevrijedne utrke koje će se u budućnosti održati. Ovo je priča o ljudima koji ne da ne mogu trčati, oni ne mogu ni hodati.
Zdravi ljudi često kao da nisu ni svjesni koje blažene darove imaju. Kao što je primjerice obično hodanje, jednostavni pokret odvajanja jednog stopala od površine pa zatim drugog. Zdravi ljudi često nisu ni svjesni koliko nekim ljudima treba da odvoje jedno stopalo od površine, a da ne govorim da ne razmišljaju o tome kako je to kad se noge uopće ne mogu pomaknuti. Najviše me dira što ti isti zdravi ljudi ne znaju iskoristiti te darove koje imaju, pa su onda tolike linčine da in je teško jedan krug oko kvarta istrčati jer ih je šta?
Sram da će ih drugi krivo gledati, brzo se uspušu, zaboli ih slezena? Pa onda lipo radije legnu i odmaraju to svoje umorno tijelo. To san najviše osjetila kad san pozivala ljude na utrku. Pola njih je našlo neki glupi razlog tipa ja to ne mogu, šta ću se ja sramotiti ne mogu deset minuti trčati, biti ću tamo najgora/i. Pa zar nisu shvatili cilj? Nije uopće bitno koliko će ko istrčati, bitno je sudjelovati. Utrka je namjenjena svima. Jedini uvjet je da ste toliko sritni da trčati možete. Ipak uza sve glupave razloge onih koji se nisu prijavili na utrku se prijavilo puno ljudi iz cile zemlje i to je zaista pohvalno. Viditi toliko dobrih duša na jednon mistu udruženih u jednon humanitarnon sportskon događaju, stvarno je poseban osjećaj.
Danas mi je doša mail sa mojin startnin brojen, ponovo me duša snažno zabolila, ali onda san shvatila jednu stvar. Bitna je bila moja namjera. Eto dogodilo se to šta se dogodilo, jednin dijelon san i ja kriva jer nisan bila dovoljno pažljiva, jer nisan znala cijeniti blagoslov trčanja koji san do prije misec dan imala pa san se lipo pretrenirala i sad mogu gledati. I stvarno gledati ću. Utrku koju san toliko čekala od dana kada san za nju saznala. Doći ću u nedilju šepava, podržati sve one koji su spremni skupa sa cilin sviton protrčati kako bi se jednog dana pronaša lijek i donia nadu i vjeru tisućama nepokretnih ljudi u vlastito ozdravljenje.
Porukica za kraj!
Svima onima koju su se prijavili, svaka čast. Ako ste samo rekreativci ne trsite se trčati dok ne crknete. Zapamtite, bitno je sudjelovati. Pazite i cijenite svoje tijelo, slušajte šta van govori i nikada nećete pogrišiti, jer bolje je otrčati dva kilometra i ostati zdrav nego pet i misecima trpiti posljedice. Učite na mojin greškama. Ako ste profesionalci, odite po pobjedu to ste i zaslužili!
Svima onima koji se nisu prijavili. Ma zapravo njima ne želin ništa ni reći. Samo da nisu ni svjesni svojih mogućnosti.
Trčimo za one koji ne mogu! Pomažimo jedni drugima. Ne samo u nedilju, trčimo svaki dan, širimo zdrav način života na ovoj sve više nezdravoj planeti.
Vidimo se u nedilju, mahati ću van sa maramicon.
