Dakle, Međunarodni je praznik rada. Na žalost, rijetki među nama uopće u posljednjih desetak pa i znatno više godina znaju ili su zaboravili da bi on trebao biti na neki način poseban i blagdanski, kako i samo ime kaže, praznik rada.
Budući da ili ne radimo nikako, ne naravno zato što ne želimo, pa onda ni na praznik rada, ili radimo, ali onda radimo i na praznik rada. Treće kategorije kao da i nema. Ne računamo tu one sretnike ili nesretnike po gradskim, županijskim i državnim uredima, a naročito ne ekipu iz saborskih klupa koja je uredno, Bogu hvala, spojila Uskrs i 1. svibnja.
Makar, prema rezultatima nam se čini kako je potonjima praznik rada skoro pa neprekidan.
[pullquote align=”left”]Ili ne radimo nikako, ne naravno zato što ne želimo, pa onda ni na praznik rada, ili radimo, ali onda radimo i na praznik rada. Treće kategorije kao da i nema[/pullquote]No, što točno spomenuti predstavlja, kako, zašto i otkuda, znaju, kao i sve danas, google i wikipedija. Pa idemo redom, Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke proteste održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a na smrt osuđeno osmero prosvjednika.
Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD.
Dana 1. 5. 1886. u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika.
U spomen na to krvoproliće, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi. Već sljedeće 1890. taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. . Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice, a zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.
[pullquote align=”right”]Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na radničke proteste održane u Chicagu 1. svibnja 1886., kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika[/pullquote]Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije, dok su u istočnim zemljama radnički pokreti nadzirani od boljševičkih, odnosno komunističkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu. Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne značajke demokracije i svakog radničkog samoorganiziranja u tim zemljama.
U Jutarnjem listu 1. svibnja 1913. piše o proslavi Praznika rada:
– Proslava 1. svibnja. Kao što svake godine, tako će i danas radništvo socijalno-demokratske stranke proslaviti svoj dan 1. svibnja. Na Ciglani će se sakupiti svi radnici i krenuti u povorci Primorskom ulicom, Ilicom, Marije Valerije ulicom, Zrinjevcem i Kukovićevom ulicom do vrta „Kola”, gdje će se održati javna skupština s ovim dnevnim redom: Značaj proslave 1. svibnja i radničtvo. Poslije podne u 4 sata počinje u zagrebačkoj pivovari velika pučka zabava uz sudjelovanje vatrogasne glazbe i radničkog pjevačkog družtva „Jednakost”.“…
S vremenom su i proslave praznika rada pretvorene u velebne državne priredbe i mimohode kojima je svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu potporu državno-partijskim birokratiziranim strukturama. Težnje za promjenom i boljim socijalnim statusom suzbijane su državnom prisilom pa čak i tenkovima. Potpunu degradaciju praznik rada doživio je uključenjem vojnih parada u proslave čime se i u toj prigodi izražavala moć socijalističke države dok su radničke povorke služile kao dekoracija režimima. Unatoč svemu, 1. svibnja ostaje i danas svijetla tradicija međunarodnog radništva.
[pullquote align=”left”]U slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima izglasovanom u Saboru u travnju 1996., službeni naziv praznika bio je Blagdan rada[/pullquote]U slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima izglasovanom u Saboru u travnju 1996., službeni naziv praznika bio je Blagdan rada. Ipak, 2. studenoga 2001. izmjenama i dopunama spomenutoga zakona službeni naziv je postao Praznik rada.
Prema Jezičnom savjetniku Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u hrvatskome standardnom jeziku imenice blagdan i praznik nemaju isto značenje, pa imenicom blagdan označuje se dan posvećen vjerskomu događaju, a imenicom praznik označuje se dan kojim se obilježava događaj važan za zajednicu ili međunarodni dan.
Tako je 1. svibnja jedini neradni praznik u RH.
Iako se u duhu hrvatskoga jezika u medijima koristi i 1. svibanj, raširen je i naziv iz jugoslavenskog razdoblja „1. maj“. Isti se udomaćio poput „1. aprila“ ili „osmog marta…“.
Pa, sretan vam!