Krešo Ćosić: “U osnovnoj školi nisam ni pomišljao da ću igrati košarku. Moj jedini hobi bio je pisanje pjesmica”

Krešimir Ćosić (Zagreb, 26. studenoga 1948. – Baltimore, SAD, 25. svibnja 1995.) , hrvatski košarkaš i trener, tako kaže i ne laže Wikipedija. Naš Krešo, tako kažu i ne lažu Zadrani, bio je i ostao, za života i nakon prerane smrti- legenda.

Nije ni čudo, osvojio je gotovo sve što se može osvojiti u amaterskoj košarci, a ostavio je trag i u sveučilišnoj američkoj košarci. Poznat po eleganciji, vrhunskoj tehnici i taktici igre, plijenio je i svojim prijaznim karakterom i dobrotom, pa je mnogima poslije njega služio kao sportski i osobni uzor. Uvršten je među 50 osoba koji su najviše pridonijeli Euroligi.

Na današnji dan, prije točno 19 godina, nas je napustio, teška bolest bila je jača. Uz tužnu obljetnicu uz pomoć kolega iz Yugopapir.blogspot.coma prenosimo tekst koji je svjetlo dana ugledao 1967., u Plavom vjesniku, autora Franje Harmata.

Radi autentičnosti – razgovore prenosimo u cijelosti – uz tek neznatna pravopisna ispravljanja:

Nedavno je na međunarodnom turniru u Italiji, u jakoj konkurenciji istaknutih sovjetskih, talijanskih i čehoslovačkih igrača proglašen za najboljeg na turniru. Riječ je o osamnaestogodišnjem učeniku Pedagoške gimnazije, talentiranom košarkašu Krešimiru Ćosiću, koji svojom spretnošću, brzinom i bravuroznom igrom prisiljava gledaoce da skaču na noge i time postiže uspjehe u svom klubu ili u reprezentaciji, gdje je već tako mlad sebi osigurao sigurno mjesto.

Nedavno sam prisustvovao svečanom dočeku KK “Zadar” s povratka iz Italije, gdje je ovaj klub na međunarodnom turniru svojom kvalitetnom igrom osvojio I mjesto i time potvrdio kvalitetu jugoslavenske košarke.

Odmah pri silasku s broda čestitao sam mladom košarkašu na postignutom uspjehu i zamolio ga za ovaj razgovor.

Kad sam idućeg dana pozvonio na vrata njegova stana pojavila se njegova majka. Rekla je da još spava (iako je bilo 9 ujutro).

No, ipak ga je pozvala.

Kad je Krešimir ustao, ušli smo u njegovu lijepo uređenu sobu, na zidovima kojih vise uramljena razna priznanja i slike s nastupa. Sjeli smo za sto i započeli ovaj razgovor o kratkoj ali uspješnoj karijeri ovog mladog košarkaša, kojeg ovdje u Zadru mnogi nazivaju Đerđinim zamjenikom.

– Ne mogu se pohvaliti dugom karijerom i zato su mi svi događaji vezani za početak u svježem sjećanju. U osnovnoj školi nisam nikad pomišljao na to da ću jednog dana igrati košarku. Moj jedini hobi bio je pisanje pjesmica, koje sam kao član literarne sekcije pisao za školske zidne novine.

Iako sam uz to igrao i košarku ona me nije mnogo interesirala. Igrao sam je jedino na satovima tjelesnog vježbanja, ali ne zbog užitka, već iz obaveze prema tom predmetu u školi.

Svojom visinom sam se izdvajao od drugova i zbog toga nije bilo čudo što sam pojedine utakmice sam rješavao, postigavši najviše koševa za svoju ekipu.

Svi ostali igrači bili su niži od mene bar 40 cm.

Kad sam s uspjehom završio osnovnu školu, upisao sam se u ovu koju i sad polazim. Pohađanjem I razreda Pedagoške gimnazije sve sam se više počeo zanimati za košarku. Rado sam je igrao u školi a i bio sam u školskoj reprezentaciji.

Kad smo jednom igrali protiv neke škole, na kraju utakmice mi je prišao jedan nepoznat čovjek i upitao me da li bih htio igrati košarku u klubu.

U prvi trenutak sam se iznenadio i mislio sam da se neznanac šali. Ali, on je bio uporan i ponovio je pitanje. Onako od šale i bez razmišljanja, rekao sam da bih igrao i tako smo se dogovorili da to poslije podne dođem na trening KK “Zadra”.

Našao sam se u nedoumici: da li da vjerujem neznancu? Ipak sam otišao (bez znanja roditelja) na trening. Tu sam odmah spazio svog novog znanca, koji me je ljubazno pozvao u klupsku svlačionicu i predstavio mi se kao trener “Zadra”.

Objasnio mi je da me je pozvao zbog toga jer su mu potrebni mladi igrači poput mene. Zamislite kako mi je bilo?! Onako mlad, anoniman i neiskusan, odjednom sam se našao u društvu najboljih košarkaša “Zadra”. Kad sam izašao na igralište, odmah sam prepoznao Đerđu i Anića. Kad je trener objasnio ostalima da sam ja novi i da ću s njima trenirati, svi su me upadno motrili.

I počeo sam trenirati… Oni stariji su bili spremni na naporan trening, ali ja sam se umarao i znojio. No, nisam posustao. Kad sam se upoznao sa svojim suigračima, često su mi davali korisne savjete. Nakon nekoliko odigranih utakmica na treningu, trener je odjednom rekao:

“Ovaj mladić je stvoren za košarku.”

Naš razgovor je načas prekinula Krešimirova majka koja nas je poslužila vinom i kavom.

Nasmijana i sretna, rekla je:

– Tko bi se nadao da će jednog dana o mome sinu pisati novine? Znate, u početku smo mu branili da igra košarku, ali smo poslije razumjeli i sada je sve u redu…

Popili smo vino i uz pijuckanje kave nastavili razgovor. Krešimir je postao razgovorljiviji.

– Prvi javni nastup za KK “Zadar” odigrao som na svoj 16. rođendan. Gostovali smo u Skoplju protiv “Rabotničkog”. Bila je to prvenstvena utakmica na kojoj sam bio najmlađi igrač. Iako smo gostovali, sjećam se, katastrofalno smo ih porazili.

Na toj sam utakmici dao desetak koševa za svoj klub, a to je bilo dovoljno da je trener bio sa mnom zadovoljan i imao me u vidu za predstojeća takmičenja.

Paralelno s nastupima za klub iznenada sam dobio poziv za pripreme uoči Juniorskog evropskog šampionata. Bilo je to 1965. godine. Na takmičenju sam, prema ocjenama mnogih novinara, bio jedan od boljih igrača naše juniorske reprezentacije. U ljetu iste godine uslijedio je i drugi poziv u reprezentaciju, ali sam zbog škole morao odustati.

Upravo sam u to vrijeme polagao važne ispite u školi, tako da je moj nastup bio isključen. Bilo mi je veoma žao, ali sam se smirio kad sam čuo da se naša reprezentacija uspješno plasirala. Čekao sam slijedeći poziv u reprezentaciju, koji je ubrzo uslijedio.

Prošla godina je za mene bila vrlo plodna. Najprije su došli pozivi u B reprezentaciju na Evropski šampionat što se održavao u Italiji. Kad sam bio pozvan na pripreme, naprosto nisam vjerovao do ću igrati protiv najboljih košarkaša Evrope!

Kao na svakoj utakmici dosad, i ovdje sam se maksimalno zalagao. Poslije tog šampionata, uslijedilo je niz prvenstvenih, prijateljskih i međunarodnih utakmica.

Prvi put za A reprezentaciju igrao sam prošle godine. Baš se naša reprezentacija u nešto pomlađenom sastavu spremala na turneju po Americi.

Dobio sam iznenadan poziv.

Iako sam bio najmlađi član, svi su se prema meni odnosili vrlo pažljivo. Na toj turneji bio sam u odličnoj formi i koševe sam davao kao od šale. Svi su mi čestitali. To mi je dalo nove nade za zalaganja u košarci koja je postala dio mog života, dio mene.

Nakon te turneje postao sam stalan član naše A reprezentacije. Kako je u školi? Nastavnici su prema meni naprosto savršeni. Potpuno me razumiju i ne žele da dajem ispite kad sam nespreman.

Uvijek mi opravdaju izostanke s nastave i bodre me, govoreći mi da samo i dalje nastavim igrati košarku za koju sam stvoren. Inače, u školi sam dosad bio dobar učenik, i zato mi roditelji dopuštaju do nastavim igrati košarku, napisao je u Plavom vjesniku Franjo Harmat.