Ne, nećemo citirati Hasanaginicu, ni pitati se što se bijeli u moru podno mosta, niti prepričavati Hansa Christiana Andersena i njegovu prekrasnu priču o ružnom pačetu koje je naknadno shvatilo da ne samo da nije ružno, nego da spada u red najljepših pernatih životinja…
I da, hoćemo ponoviti kako nam je ionako draga šetnica na poveznici Branimirove obale i Poluotoka s njima u četvrtak postala još draža, dražesnija, nekako pitomija, pitoreksna.
Došli su u ranu zoru, tiho, jedan za drugim, dva para, kažu ona ista koja su tu s nama već mjesecima, pa se zbunjeni sunčevim igrama u stilu:”sad me ima , sad me nema”, malo sunčaju i malo pod pješačkim likom nad njima skrivaju kišnim kapima, i tako satima.
Elegancijom i gracioznošću su danas plijenili pozornost i ushit, zadivljenih prolaznika namjernika i znatiželjnih turista, ne mareći odviše za blicanje fotoaparata i kamera.
Nisu se osvrnuli na na dječji smijeh, pogled pun radosti i divljenja, živjeli su i žive svoj život, u miru, nerazdvojni njih četvero, bez svađa, bez kredita, neisplaćenih plaća, bez Linića i Milanovića.
I neka…
