Nedavno objavljivanje rezultata vanjskog vrednovanja naših znanstvenih instituta, popraćeno medijskim analizama prema kojima nam je znanost ispodprosječna, a znanstvena zajednica nerazumno rastrošna, još jednom je uznemirilo duhove i izazvalo podjele u akademskoj zajednici.
Dok nekoliko instituta koji su dobro ocijenjeni trljaju ruke, jer im sada ‘nitko ništa ne može’, drugi se bune i strahuju da će biti izloženi rezovima ili čak stavljanju ključeva u brave.
Mogli bismo reći: ‘Tko gubi ima se pravo ljutiti’. Konačno, većina znanstvenika slaže se u tome da našoj znanosti i obrazovnom sustavu treba ozbiljna reforma te da trebamo i možemo bolje. No malo tko se slaže oko načina na koji to treba napraviti.
Ključno pitanje koje se posljednjih dana nameće u ovoj priči je sljedeće – je li evaluacija obavljena dovoljno dobro da može biti temelj za bolne zahvate? Drugim riječima, jesu li evaluatori i kriteriji po kojima se ocjenjivalo bili toliko ujednačeni i objektivni da se može jasno razlučiti kome treba uskratiti financiranje, a koga nagraditi? S druge strane prigovori na evaluaciju mogli bi biti još jedan izgovor da se u sustavu zadrži očito neodrživi status quo.
Neujednačeni kriteriji?
Ima znanstvenika koji smatraju da kriteriji vrednovanja nisu bili potpuno ujednačeni. Tako primjerice neki smatraju da su si pojedini instituti, zahvaljujući činjenici da su mogli prigovoriti na izbor znanstvenika koji će ih vrednovati, osigurali evaluatore iz susjednih zemalja poput Slovenije, Mađarske i BiH koji imaju više ‘razumijevanja’ za našu situaciju. Drugi pak ističu da su ocjene u određenoj mjeri mogle ovisiti i o sposobnosti predstavnika institucija da se dobro prezentiraju.
No u Agenciji za znanost i visoko obrazovanje (AZVO), koja je organizirala vrednovanje, smatraju da je posao do sada odrađen po visokim međunarodnim standardima. Također smatraju da su svi instituti imali jednake uvjete i prilike za prigovor na sastav povjerenstava uz navođenje opravdanih razloga te tvrde da su svi evaluatori prošli sveobuhvatnu edukaciju o hrvatskom sustavu znanosti..
‘Primjedbe instituta na sastav stručnog povjerenstva zaprimljene su samo u dva slučaja od kojih se jedan odnosio na sukob interesa, a drugi na kompetencije članova povjerenstva za znanstveno područje kojem pripadaju, dok su se ostala 23 instituta složila sa sastavom’, objasnila je za tportal.hr prof. Jasmina Havranek ravnateljica AZVO-a.
U AZVO-u ipak ističu da su neugodno iznenađeni da su rezultati procurili prije nego što je cijeli proces dovršen, vjeruju kako je moguće da su ih hakirali, te smatraju da bi to moglo negativno utjecati na objektivnost evaluacije. Uz to upozoravaju da ocjene, iako jesu konačne, nisu jedini kriterij, a osobito nisu osnova za međusobne usporedbe instituta.
‘Ocjene kvalitete samo su jedan od elemenata reakreditacije, a temelje se na opsežnijem pisanom izvješću koje je usmjereno na konkretnu instituciju, njezine snage i slabosti. Prvenstveni je cilj vrednovanja procijeniti i unaprijediti cjelokupan rad institucije koja se promatra kroz razvojni proces te instituciji pomoći u unapređenju njezine kvalitete u svim aspektima rada’, poručuju iz Agencije.
Vinković: Nelogično je da je Ruđer dobio ocjenu 2,67
Hrvatski fizičar sa splitskog PMF-a prof. Dejan Vinković snažno se zalaže za ozbiljne reforme u sustavu, ali nije uvjeren da su ocjene kakve su objavljene u medijima dovoljno objektivan pokazatelj pravog stanja.
‘Iako je ova evaluacija u mnogočemu kvalitetnija i oštrija od svih prijašnjih, neujednačenost kriterija mogla bi uzrokovati probleme, jer bi mogla onemogućiti donošenje kvalitetnih odluka’, kaže Vinković.
‘Promjene su definitivno neophodne, kako u upravljanju institutima, tako i u optimalnom trošenju sredstava. No oni koji su u ovom vrednovanju neopravdano loše ocijenjeni će se buniti, dok će drugi, koji su dobili nerealno dobre ocjene zacementirati svoje pozicije. To bi moglo otežati reformske pokušaje’, rekao je.
Kao primjer neujednačenosti kriterija Vinković ističe Institut Ruđer Bošković koji je dobio ocjenu 2,67.
‘Nelogično je da neki instituti imaju veću ocjenu u međunarodnoj vidljivosti i suradnji s gospodarstvom od Ruđera. IRB ima mnogo međunarodno prepoznatih radova i projekata dok su pojedini instituti koji gotovo isključivo objavljuju u domaćim časopisima i nemaju praktički nikakvu suradnju s gospodarstvom ocijenjeni značajno višim ocjenama’, objasnio je Vinković.
Institut Ruđer Bošković: Među boljima smo u regiji!
Na svoju ocjenu danas je reagirao i IRB.
U svojem priopćenju kao primjer neusklađenosti kriterija ističu činjenicu da su njihovi različiti dijelovi koje su ocjenjivala različita povjerenstva dobili bitno drugačije ocjene – IRB Rovinj ocijenjen je znatno bolje od IRB-a Zagreb. Osim toga, kažu, IRB je prema vrednovanju poznatog SCImagoa u 2013. bio solidno rangiran kada je u pitanju međunarodna prepoznatljivost – kao 564. od 3.123 instituta u svijetu, kao 57. od 343 u regiji te prvi u zemlji. Prema kriterijima znanstvene izvrsnosti zasjeo je malo iznad svjetske sredine na 1.503. mjestu od 3.291 odnosno na 40. od 333 regionalna.
‘Prema podacima dostupnima na http://research.webometrics.info/en/world koji donosi rang-listu znanstveno istraživačkih institucija u svijetu, i to prema njihovu ukupnom značaju u online (WEB) prostoru, Institut Ruđer Bošković plasirao se na 53. mjesto’, ističu u službenoj reakciji ruđerovci.
Naš najveći institut, među ostalim, ima prigovore i na trajanje evaluacije pa i na formulare AZVO-a u kojima, kažu, nigdje nije bilo rubrike u kojoj bi se naznačilo koliko je od navedenih radova objavljeno u časopisima koji spadaju u prvih 10 posto, odnosno u prvih 25 posto.
‘Tako se dogodila apsurdna situacija da se jednako vrednuje rad objavljen u vrhunskom časopisu unutar određenog predmetnog područja i rad koji po visini svojeg faktora odjeka spada na začelje liste časopisa’, stoji u priopćenju.
Od 2.853 radova koje su znanstvenici IRB-a objavili u znanstvenim časopisima, naglašavaju, 1.179 ih je objavljeno u časopisima koji po visini faktora odjeka spadaju u 25 posto najboljih, a 345 u 10 posto vrhunskih.
Ukratko na IRB-u smatraju da je medijska buka koja se posljednjih dana digla oko evaluacije uvod i opravdanje za nametanje novih mjera štednje i rezanje ionako skromnih izdvajanja za znanost.
‘Manipulacija površnim informacijama putem medija ne pridonosi stvaranju pozitive slike znanosti u Hrvatskoj, ali zato doprinosi rušenju ugleda svih znanstvenika. Stoga jedini zaključak koji se nameće jest da se ovakvi postupci koriste kako bi se opravdala daljnja rezanja sredstava za znanstvene projekte’, zaključuju u reagiranju.
Vehovec: Ocjene treba uzeti s rezervom, ali ne i odbaciti
Profesorica Maja Vehovec s Ekonomskog instituta kaže da objavljene ocjene treba uzeti s rezervom, jer je u evaluaciji dio njih dan na bazi subjektivnog dojma evaluatora, a ne na bazi čvrstih, mjerljivih pokazatelja.
‘Time ne mislim reći da su ocjene bile pogrešne. One su samo bile izraz kvantitativnih pokazatelja i kvalitativnog dojma u komunikaciji s institutima prilikom njihova posjeta. Kao u svakoj komunikaciji, neki instituti su bolje prezentirali svoje namjere, vizije i nastojanja, a neki možda manje uspješno ili naprosto nedovoljno’, objasnila je.
No Vehovec ipak smatra da na temelju ocjena svaki institut može iščitati gdje su mu slabije točke, a gdje bolje, što je važna uloga evaluacije.
‘S pravom vizijom sve se dade popraviti, unaprijediti i osnažiti u razumnom roku. No važno je vizijski biti sasvim jasan danas što se želi imati sutra’, ističe Vehovec.
Silobrčić: U hrvatskoj znanosti vlada teror nekompetentne većine
Akademik Vlatko Silobrčić kaže da je neujednačenost kriterija, odnosno ‘uspoređivanje krušaka i jabuka’, čest problem u evaluaciji znanosti. No smatra da bi vrednovanje, ako se u konačnici potvrdi njegova korektnost, trebalo biti temelj za znanstvenu strategiju.
‘Ako se može tvrditi da je evaluacija obavljena metodološki ispravno s kompetentnim i objektivnim evaluatorima, njezina bi prava svrha trebala biti pronalaženje pokazatelja za odluke u znanstvenoj politici’, objasnio je i dodao da je u Hrvatskoj, koja ima oskudna izdvajanja za znanost, evaluacija zapravo pitanje razumnog trošenja.
‘Posve bi sigurno loša ocjena trebala imati posljedice, pa i zatvaranje ustanova koje ne rade dobro, odnosno sprečavanje razbacivanja javnog novca na loše umjesto poticanja dobrih’, upozorava Silobrčić.
Akademik istovremeno podsjeća da on već desetljećima upozorava da naša znanost nije na razini svjetskih standarda.
‘Glavni je razlog, po mome mišljenju, posvemašnji manjak kontrole kvalitete utemeljene na svjetskim kriterijima. Posljedica je ‘teror nekompetentne većine’ u sustavu u kojem se pravila igre donose dizanjem ruku. Odatle i uspješan otpor svim stvarnim promjenama u sustavu znanosti i visokog školstva u Hrvatskoj’.
Naš je akademik uvjeren da hrvatska znanost može bolje čak i uz ovako skromna izdvajanja za znanost.
‘Kada bi se oskudni novac dao međunarodno afirmiranim hrvatskim znanstvenicima, rezultati bi, i s istim novcem, mogli biti svjetski, a to znači znanstveno relevantniji.’
Smatra da bi ravnatelji trebali provesti neke radikalne mjere sankcioniranja neproduktivnih i nagrađivanja dobrih, no nije siguran da je to moguće u uvjetima kakvi trenutno vladaju u sustavu.
‘Ako se kriteriji za prepoznavanje jednih od drugih budu donosili glasovanjem, odnosno terorom većine, a ne jednostavnim prihvaćanjem svjetskih standarda, neće se moći ništa napraviti’, zaključio je akademik.
Dakle, nesporno je da treba pričekati da se proces vrednovanja provede do kraja. Na redu su instituti koji trebaju reagirati na svoje ocjene. Nakon toga, po dovršetku evaluacije, na temelju konačnih, objektivnijih pokazatelja koji će biti predstavljeni resornom ministarstvu, sustavu bi svakako dobro došli odlučni zahvati na svim razinama – od osmišljanja znanstvene politike, vizije i strategije do uvođenja viših kriterija izvrsnosti, mjera štednje, kažnjavanja nerada, nagrađivanja kvalitete itd. Ukratko više reda i rada. No iskustvo nas uči da u Hrvatskoj to neće ići nimalo lako; do sada nije. U svakom slučaju bilo bi to još jedno neopravdano trošenje javnog novca kada na temelju evaluacije nitko ne bi ništa naučio niti išta poduzeo.
