Kada uzmeš u ruke puno papira, ali zaista puno papira, koji jedan od drugoga neke posebne razlike i nemaju, kada ih sagledaš s nekog zamišljenog neutralnog stava, shvatiš kako su to samo nečije gluposti, nečije črčkarije, namijenjene vlastitom samozadovoljavanju ili pokušaju zadovoljavanja svojih nadređenih, financijera, simpatizera ili malog broja ljubitelja pomno birane sorte vina, koja se u najboljem slučaju može servirati i ponuditi svega nekolicini. Spomenuta nekolicina, usto je još i nabrojiva na prste jedne ruke, ironično. No, samim time – od sadnje do skladištenja, pa i same konzumacije vina, put je vrlo jednostavan. Zamisli, naruči, ostvari. Čak, kada se s poduzetničke strane pogleda, ideja i nije nešto posebno zanimljiva. No supstrati koji će se tijekom procesa, negdje između berbe i skladištenja, taman prije serviranja ubaciti i postati ključni sastojci ovogodišnje berbe, rezultirat će konačnom transformacijom, potencijalno, vrhunske kapljice u obični otrov.
Igrom slučaja, većina otrova danas ima i svoju suprotnu stranu, baš kao što je ima dobro, baš kao što je ima sunce ili tuga.
Nešto tako delikatno kao informacija, danas je osjetljivija i od ljuske jajeta. Nježna poput novorođenčadi koje je prije koji trenutak došlo na svijet. No, i za njega postoje jedinke koje su u datom trenutku na točno predviđenom polju postavljene šahovske ploče da u datom trenutku budu onaj potreban potez. Često sam u zadnje vrijeme gledao, čitao i slušao kojekakve gluposti, slobodno ću konstatirati. Ta, kako drugačije nazvati doticanje samoga dna, i to od osobe koja je davno svoje dno dotakla. Ne mislim pritom kojih dva ili tri metra pod zemljom, već dišući punim plućima, hodajući uzdignuta čela, a zapravo, cijelo to vrijeme skrivajući se u vlastitoj sjeni, tami i samoći. Ego je gadna stvar. Toliko gadna da nam često servira stvari koje nismo priželjkivali, a opet, tako često su prisutne u našoj blizini da ni sami nismo svjesni koliko ih želimo. Svako zlo za jednom dobro, reći će dobronamjernici, no što kada se dobrim, zbog čiste ljudske prirode ne može odgovoriti. Što kada je potrebno nešto više, kudikamo jače, snažnije i samim time i produktivnije? Tada glupost gubi svoj značaj a mjesto ustupa razumu.
Ako pomno, nekoliko puta, ponovno, pročitate dosadašnje moje riječi, shvatit ćete njihov smisao, koji, rezimirano, može biti protumačen i slikovito – kidanjem kore s debla drveta, davno istrunulog no ipak, dobro stojećeg. Zbog kore, dakako, koja ga sve ovo vrijeme drži na životu. No, prije ili kasnije, i kora popusti pa se deblo sruši poput kojekakvih dabrovih nastamba nestalih nakon bujice s prvom jesenskom kišom.
Promjene nisu nužno loše, posebice onda kada se rješavamo starih navika, loših primjera ili pak korova. Ne iz susjedovog voćnjaka, dvorišta ili travnjaka – iz svojega i ničeg drugog, sagledavajući prvo ispred svog praga, logično. Čemu promjene, mnogi će se pobuniti, vjerujući kako je sada dovoljno dobro, ili pak dovoljno loše da sama promjena ne može pomaknuti stvari s mjesta. U glavama nekih to je, dakako, nemoguće, no kod većine već i najmanji tračak sunca nakon poplave i srušenih brana donosi optimizam. Ljudi su ovce, to je poznato već stoljećima. Baš kao što je poznato da njihov predator, skoro istrijebljeni vuk svoju ćud neće promijeniti. No zamagliti je može lako. Isuviše lako.
Negirajući se vukova, ne kiteći se kojekakvim perjem ili lažnim floskulama netom naćulih kod susjeda, prijatelja ili nekog od vlastodržaca, vjerujemo da su promjene i vrijeme za iste pokucale na već oronulu koru ovog stabla, ukazujući na bolje sutra. Na bolje danas, već.
I čemu to sve. Zašto sada? Zašto ne, zapravo, pitam?! Zar je stav prema svemu današnjem i sutrašnjem toliko zamro da je inertnost zavladala, popustila nad optimizmom i nadom? Ne prihvaćam to. Ni jučer, ni danas a ni sutra. Nikad, zapravo. Jer, pesimizam ne stanuje na mojoj adresi, čak ni kada kiša pljušti danima.
Zato, osmjeh na lice, očima uprtim u sutra, ono bolje, vjerujem, i krenimo u promjene. Svojim primjerom pokažimo kako još uvijek nije kasno i kako klonulom duhu ovdje nema mjesta. Možda ne zbog nas samih, možda ne zbog sinova i kćeri rodne nam grude, već zbog budućih naraštaja koji nas se trebaju ponositi. Koji uzdignutog čela moraju reći “tu sam, to je moj kraj”! A kraja, bogatog i siromašnog, krtog i Bogom danog imamo. U izobilju. No, na nama samima je da se zapitamo koju ćemo sortu na vinograde zasaditi. Slatku, kiselu, po ukusu vlastitog nepca ili poštujući želje okoline, pravde i Svevišnjeg.
Izbor je oduvijek na čovjeku, pojedinačno, ponaosob. Vrijeme je tu, samo je potrebno da nas netko trzne, gurne i potakne. Sada imamo i to. Vjerujte mi.
