Četvrtog veljače 2004. Mark Zuckerberg pokrenuo je Facebook. Sumnjam da je tada, dok je još bio studoš na Harvardu, imao makar i približnu ideju u što će njegovo čedo izrasti te kakav će utjecaj imati na svijet.
Danas, deset godina kasnije, Facebook broji korisnika otprilike koliko i Indija stanovnika. Kompanija koja brine o njemu uvrštena je u burzovnu kotaciju uz veliku pompu i nemali skandal prikupivši ogromnu pozornost i količinu novca.
Postigao je nešto što se još do prije koju godinu činilo malo mogućim – postao je tržišni igrač kojeg čak i (kako se činilo) svemoćni i sveprisutni Google mora ozbiljno uvažavati. Pa čak ga se pomalo i pribojavati.
Kao i sa svakom pravom disruptivnom tehnologijom, tek smo postupno otkrivali što sve i kako možemo učiniti s njime. Vjerujem kako smo tek na početku puta što se toga tiče.
Što se mene tiče, u svijet Facebooka zaronio sam 20. listopada 2007. Prije toga sam ponešto eksperimentirao s MySpaceom, ali bio mi je previše kaotičan u svakom pogledu da bih se njime ozbiljno bavio. Facebook me dobio time što je bio pregledniji i jednostavniji za korištenje – lakše je bilo naći ljude koje poznajem, a zbilja mi se nije dalo baktati s uređivanjem stranica. Da sam to htio, pokrenuo bih vlastiti web.
Veza koju smo počeli tog jesenskog dana traje neprekinuto do danas. Bilo je tu i tamo trenutaka koje bi se moglo svrstati pod famozni opis It’s complicated, ali ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet okrenuti se i pobjeći glavom bez obzira.
Otuđenje? O čemu vi to?
Redovno me čude ljudi koji tvrde kako Facebook (ili bilo koja društvena mreža, pa i internet kao takav) otuđuje. Moje je iskustvo drukčije.
U ovih nešto više od sedam godina sakupio sam nešto manje od 1.500 kontakata. Naravno, nisu mi svi bliski prijatelji, pa čak ni žive osobe. No, kad god sam mogao, nastojao sam se držati jednog osnovnog pravila: ne dodajem kao prijatelje osobe s kojima se nisam osobno sreo, makar tek jednom.
Smatrali taj broj velikim ili ne (meni osobno se ne čini prevelikim za osobu u ranim četrdesetima, koja cijeli život radi u medijima), vjerujem kako ćemo se složiti da nije lako održavati kontakt s toliko ljudi.
Neću se pretvarati da mi Facebook to omogućava jer bi to bilo pretjerivanje. Ali sigurno je da mi olakšava komunikaciju i praćenje onog što se događa u životima daleko većeg broja ljudi no što je to ikada prije bio slučaj. A koristio sam svašta – od brbljanja na IRC-u na terminalima u Srcu ranih ’90-ih prošlog stoljeća preko BBS-ova i foruma do ICQ-a, Meeba…
Ah, ta lakoća spajanja
Ako mene pitate, lakoća kojom spaja, povezuje i informira ljude jedna je od najvećih vrijednosti koju nam je ta društvena mreža donijela.
Prije no što nam je ušao u živote, održavali smo vezu s rodbinom i nešto širim krugom prijatelja, u najboljem slučaju. Danas taj krug čine deseci i stotine ljudi, s kojima smo odrasli, išli u školu ili na faks, bili u vojsci, s kojima radimo i surađujemo, dijelimo iste interese, sudjelujemo u zajedničkim akcijama i aktivnostima ili smo ih pukim slučajem sreli, recimo tijekom duge vožnje vlakom.
Svi ti ljudi, manje ili više bliski i dragi, čine sve donedavno praktično nevidljivu mrežu, moćniju no što smo u pravilu svjesni.
Ne jednom sam imao prilike čuti kako je netko našao posao tako što je netko drugi objavio oglas na Facebooku. Ili stipendiju. Ili barem priliku za dobar provod.
Dijele se preporuke za filmove, knjige, restorane. Traže ideje za poklone i mjesta koja treba posjetiti u dalekoj stranoj zemlji. Smještaj za goste konvencije s minimalnim budžetom. Nude se recepti i ideje kako urediti stan. Vijesti se dijele i šire brzinom koja se čini munjevitom čak i nama koji smo stasali s internetom.
Kad sam nedavno trebao kombi kako bih prevezao neki namještaj u mom rodnom Osijeku, javilo mi se više ljudi. Među njima i kolega s kojim ne radim već dulje od desetljeća (i sam je u međuvremenu otišao iz tvrtke u kojoj smo bili), ali je svejedno spremno priskočio u pomoć. A krajem prošle godine u Krakovu sam se sreo s rođacima za koje nisam ni znao da postoje. Našli su me, pogađate, na Facebooku.
Nekoliko mojih prijatelja koristi ga kako bi zainteresirane redovno obavještavali o igrama koje pripremaju. U nekim slučajevima, cijele grupe na Facebooku bi postajale dijelom igre.
Čak ga i domaći političari počinju otkrivati, iako sporo i ne uvijek umješno. Poslužio je i kao platforma za organizaciju prosvjeda. Jalovih kod nas, doduše, ali ne zato što je alat bio loš, već zato što majstori nisu znali što bi s njim, čini mi se.
Sad, kad je era Facebooka u punom zamahu, sve to čini nam se samorazumljivim. Toliko da zaboravljamo koliko je slabije svijet bio povezan i umrežen u vremenu prije njega. Prije samo deset godina, dok još taj prozor prema drugima koji se nikad ne zatvara – kako ga je opisao Seth Feigerman na Mashableu – nije postojao.
Iluzija o promjeni svijeta
Da, već čujem neke među vama. Facebook je pun i trivijalija. Ljudi koji ga koriste kako bi ispucali frustracije, požalili se ili podijelili milijun i prvu fotografiju/video mačke na skejtbordu. Ima gnjeva, mržnje, gluposti, banalnosti, zavisti, očaja.
Ponekad zna biti ogroman gubitak vremena i izvor iritacije. Muti granicu između privatnog i poslovnog, kao i onu između privatnog i javnog. Izaziva ovisnost, u nekim slučajevima moguće i strah (da ćemo nešto propustiti, na primjer). Pamti sve što smo objavili, što može biti loše kad su, recimo, u pitanju fotografije s vrlo razuzdanog tuluma ili dobro kad je to digitalni dio ostavštine osobe koja nas je zauvijek napustila.
Malo kome smo dali i dajemo toliko potencijalnih podataka o sebi dobrovoljno, da je teško ne osjetiti makar malo jeze pri pomisli što bi se dogodilo kad bi do njih došao netko nedobronamjeran.
Na neki nas način izolira, stavlja pod stakleno zvono, naročito ako ostavimo na popisu prijatelja samo one s kojima se slažemo, recimo). Daje nam uvid u samo dio tuđih života, često samo ono što su ljudi spremni podijeliti (bilo to dobro ili loše), a imamo osjećaj da znamo sve.
Daje nam iluziju kako sudjelujemo, pa čak i mijenjamo svijet jedan po jedan klik, iako se ne mrdamo iz udobnosti fotelje i sigurnosti doma ili interneta.
Internet je ono što napravimo od njega
Ali, kao i sve drugo kad su internet i web u pitanju, Facebook je ono što napravimo od njega. Imajte to na umu idući put kad nešto odlučite objaviti.
Što će biti u idućih deset godina? Mark Zuckerberg želi ići dalje, proširiti svoju mrežu i na dijelove svijeta u kojima gotovo uopće nije prisutan, poput Rusije. Iako je postigao više no što većina ljudi može i zamisliti, čini se kako nema namjeru posustati.
Ima onih koji Facebooku proriču sudbinu MySpacea i sličnih projekata, zvijezdama koje su zasjale na trenutak i potom potonule u zaborav ili barem opskurnost. Možda griješim, ali rekao bih kako se to neće dogoditi i s Facebookom. Neće više tako rasti i svako malo nas nečim uzbuđivati, vjerojatno. No nastavit će se mijenjati i prilagođavati. I bit će i dalje značajan dio naših života.
Uostalom, možete li zamisliti kako bismo danas živjeli bez njega? Ozbiljno?
