Još 2010. godine tadašnji dogradonačelnik Grada Zadra, Dražen Grgurović najavio je kako Grad Zadar o svom trošku namjerava ukloniti sve ruševine miniranih srpskih kuća na području grada, ali se zbog reakcije Vladinog ureda za ljudska prava od istoga, bez suglasnosti vlasnika srušenih objekata, odustalo. Nakon najave “velike” akcije uređenja grada i njegova pretvaranja u jednu od najpoželjnijih mediteranskih turističkih destinacija brišući tragove ratnih događanja iz centra grada, ostali su samo “pripitomljeni”, pognutih glava politički egotripovi bez ikakve intencije da se ova problematika konačno privede kraju.
O ovoj problematici dosta se burno raspravljalo 2010. godine na relaciji tadašnjeg potpredsjednika Vlade Slobodana Uzelca, koji je tada tvrdio kako Grad Zadar nema ovlasti intervenirati u privatno vlasništvo te tadašnji zadarski dogradonačelnik Dražen Grgurović, koji je pravo dokazivao pozivajući se na čl. 32 st. 3 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Uklanjanje ruševina miniranih srpskih kuća u Zadru zaplelo je tada i odnose u Vladi. Nedoumicu oko toga je li za navedeni problem nadležno Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja ili graditeljstva ili Ministarstvo pravosuđa riješio je vladin Ured za ljudska prava koji je od Grada Zadra zatražio da se čišćenje ruševina obavlja isključivo na temelju pisane suglasnosti vlasnika nekretnine.
Naime, Vladin Ured za ljudska prava otklanjanje ruševina na privatnim nekretninama nastalih za vrijeme Domovinskog rata ocijenio je kao mogućnost narušavanja načela nepovredivosti vlasništva. Još 2010. godine u našem kontaktu istaknuli su kako je nepovredivost vlasništva ustavno načelo te u skladu s tim smatraju kako se predmetno uklanjanje ruševina u Gradu Zadru može provoditi isključivo na temelju pisane suglasnosti vlasnika nekretnine na kojoj se ruševina uklanja. Svako postupanje koje ne bi uključivalo davanje pisane suglasnosti vlasnika dovodi do mogućnosti narušavanja načela nepovredivosti vlasništva.
Tada su istaknuli kako su mišljenja da bi zbog posebne osjetljivosti navedene problematike bilo svrsishodno na razini Grada Zadra oformiti radnu skupinu sastavljenu od predstavnika Ureda državne uprave, Grada Zadra, PU Zadarske, a kako bi se detaljnije nadzirao svaki mogući pojedini slučaj uklanjanja ruševina, a sve u cilju da se izbjegnu mogući nesporazumi koji mogu dovesti ili su već u pojedinim slučajevima doveli do narušavanja načela nepovredivosti vlasništva, kazao je tada Luka Mađerić, predstojnik Vladinog ureda za ljudska prava.
Grad Zadar se u ovom projektu čišćenja ruševina pozivao na čl.32 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji kaže: “Kad je radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, spomenika, kulture, ljudskog okoliša ili zdravlja ljudi određeno da je vlasnik na temelju zakona dužan nešto poduzeti glede vlastite stvari, a njega se na to ne može prisiliti, poglavarstvo jedinica lokalne samouprave je ovlašteno uspostaviti privremeno upravljanje tom stvaraju primjenjujući na odgovarajući način pravila o privremenom skrbništvu nad ostavinom za slučaj da su nasljednici nepoznati ili nepoznatoga boravišta…” Na temelju te odredbe tvrtka Lavčević d.d. koju je angažirao Grad Zadar bez pisane suglasnosti vlasnika uklonila je i ruševine obiteljske kuće Dane Ivaneža, minirane 1992. godine. Do zaključenja ovog teksta nismo od Grada Zadra uspjeli dobiti odgovor da li je obitelj Ivaneža zbog ovog čina u međuvremenu na bilo koji način obeštećena.
Te 2010. godine smo kontaktirali i ogorčenog Gavrila Kovačevića, sina Save Kovačevića, nekada jednog od najpoznatijih ugostitelja na našem području i vlasnika miniranog restorana “Složna braća”, koji je srušen u Domovinskom ratu skupa sa obiteljskom kućom u sklopu koje se nalazio koji je ukazao na činjenicui kako je na inicijativu Vladimira Šeksa ukinut čl. 180 Zakona o obveznim odnosima koji je regulirao upravo taj problem po kojem je RH dužna kao društveno-politička organizacija nadoknaditi štetu uzrokovanu terorističkim aktima. Sedam godina poslije toga, 2003. godine donesen je Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija gdje stoji da jedino u slučaju da je netko poginuo prilikom miniranja kuće obitelj ima pravo na naknadu štete, a ako nije onda imaju pravo tek na obnovu prema Zakonu o obnovi po principu 35 plus 10 metara četvornih za svakog sljedećeg člana obitelji.
– To su apsurdne situacije. Naša kuća je rušena u dva navrata, 1991. i 1992. godine, a tada su podnijete i kaznene prijave protiv nepoznatih počinitelja. No, pitam se što je napravljeno po tim kaznenim prijavama, a pritom mislim na sve te ruševine koje su se namjeravale čistiti. Nije Zadar pretjerano veliki grad da se nije moglo saznati tko je te građevine rušio. Grgurović se nije ponašao u skladu s činjenicom da je za taj objekt restorana “Složna braća”, postupak za naknadu štete protiv Croatia osiguranja i Republike Hrvatske u tijeku te se nalazi pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, a da se zapravo dokazni materijal, odnosno stanje kakvo je, upravo zbog toga ne može uklanjati. Takvih je slučajeva puno, istaknuo je tada Kovačević.
Sava Kovačević sa suprugom i još tri sina te njihovim obiteljima danas živi u Zemunu. Cijela obitelj se i dalje drži stava kako za čišćenje ruševina svoje kuće neće izdati suglasnost, pogotovo jer je objekt još u pravnom postupku, a i obnovu po principu 35 plus 10 metara četvornih smatraju smiješnom s obzirom na veličinu zdanja od oko 1500 metara četvornih, kojeg su posjedovali do Domovinskog rata.
– Tih nekakvih 100 do 200 m četvornih koliko bi pripalo našu obitelj je smiješno, mi to možemo sami financirati, to nije sporno. Zakonom o obnovi su u ovoj situaciji svi oštećeni, i Hrvati i Srbi. Zakon koji je regulirao ovu problematiku, a vrijedio je u vrijeme nastanka štete je ukinut, donesen je novi koji je nepravedan prema svima. Moja obitelj samo želi da se taj objekt obnovi u vanjskim gabaritima, kakav je bio, a onda možemo razgovarati o čišćenju ruševina, zaključio je tada Kovačević.
Od tada je prošlo gotovo četiri godine, a slike ratnih razaranja u turističkom Zadru su i dalje vidljive i to na nekim istaknutim lokacijama. No, to ništa ne čudi jer u samom srcu stare jezgre grada, na Poluotoku imamo još slika razaranja grada i iz 2. Svjetskog rata. Tako da su ova razaranja iz Domovinskog rata za Grad Zadar i Zadarsku županiju još presvježa da bi bila riješena. Izgleda da se lokalna samouprava teško snalazi u rješavanju problema na svom terenu ili je problem samo u njezinoj pasivnosti.
– Na području Grada Zadra u evidenciji imamo 81 miniranu srpsku kuću. Uklonjeno je osam ruševina uz suglasnost vlasnika. Postupak za uklanjanje ruševina na području Grada Zadra priprema i predlaže Upravni odjel za gospodarenje gradskom imovinom. Na temelju njihova prijedloga gradonačelnik donosi Odluku o uklanjanju ruševina i ista se dostavlja Upravnom odjelu za komunalne djelatnosti radi provođenja tehnike uklanjanja. Po zaprimljenoj odluci gradonačelnika, a temeljem Okvirnog sporazuma sklapa se ugovor o izvođenju radova na uklanjanju ruševina. Temeljem Okvirnog sporazuma za izvođenje građevinskih radova na uklanjanju ruševina na području Grada Zadra u 2010., 2011. i 2012.godini, sklopljenim s društvom Lavčević d.o.o. do danas je ukupno uklonjeno 11 objekata ( devet privatnih kuća i zgrada Zaraušek na Poluotoku te kuća Vicković na križanju Bihaćke i ulice Bleiburških žrtava). Navedeni objekti uklonjeni su o trošku Grada Zadra te je ukupno isplaćeno 641.661,76 kuna (društvu Lavčević d.o.o. za uklanjanje je isplaćeno 371.261,83 kuna, a društvu Čistoća d.o.o. za zbrinjavanje građevinskog otpada isplaćeno je 270.399,93 kuna), kazala je Marina Mihovilović Pajkin, viša stručna suradnica za informiranje i odnose s javnošću.
Osim ruševina miniranih srpskih kuća jedan od aktualnih gradskih problema je i prostor u 2011. godini srušene zgrade Zaraušek čiji je prostor trebao biti samo privremeno parkiralište, no kod nas privremeno se vrlo često pretvori u trajno. Obrazloženje rušenja ove građevine bilo je kako Grad Zadar nema novaca te da se više isplati zgradu srušiti nego uložiti u njenu obnovu. Ako već nije imao novaca, postojali su europski fondovi i natječaji koji financiraju određene vrste projekata koji su se vrlo lako mogli realizirati u navedenoj sada već bivšoj građevini te su se mogla dobiti nepovratna sredstva za infrastrukturu u kojoj se dalje mogla razvijati primjerice kulturna produkcija. Kome se u ovom slučaju pogodovalo pitaju se brojni naši sugrađani, a odgovore očito znaju samo oni u Gradskoj upravi.
– Zgrada nema povijesnu, arhitektonsku ni umjetničku vrijednost, a ni konzervatori ne inzistiraju na njezinu očuvanju. Rušenjem bi se otvorili gradski bedemi, a na tom bi se prostoru u budućnosti eventualno osmislili neki atraktivni javni sadržaji, izjavio je u 2010. godini tadašnji gradonačelnik Zvonimir Vrančić.
Ako možemo primijetiti, prostor nekadašnje zgrade “vrvi brojnim javnim sadržajima” kojima je obogaćena povijesna jezgra grada.
Do zaključenja ovog teksta nismo uspjeli od Grada Zadra dobiti niti informacije da li se u Gradu Zadru i dalje razmišlja o rješenju ovog problema unatoč odluci Vladina ureda za ljudska prava, što je bilo s tzv. nesporazumom pri rušenju, odnosno čišćenjem minirane kuće Dane Ivaneže od 29. srpnja 2010. godine, pored Osnovne škole Stanovi (gore postavljena slika )te da li je Grad Zadar “zbog posebne osjetljivosti navedene problematike”, prema naputku Vladinog ureda, osnovao radnu skupinu predstavnika države, grada i policije koji bi nadzirali svaki pojedini slučaj kako bi Zadar konačno postao poželjna mediteranska turistička destinacija, a ne destinacija za “posebne” goste željne adrenalina na ratom opustošenim područjima. Naime, u 2014. godini bilo bi smiješno naš grad prezentirati kao takvu destinaciju, a jedinice lokalne samouprave na rješavanju ove problematike te pasivni državni aparat očito ne rade apsolutno ništa.
