Suzdržavao sam se od Badnjaka, no više nisam mogao. Naime, tada sam dobio dojam Bijafre ili kojekakve afričke države koja, baš poput riječi popularne “Do they know it’s Christmas time”, zapitao sam se isto – što se dogodilo s Božićem u našem gradu, u našem Zadru?!
Prema starim kršćanskim običajima, koje, istini za volju, malo tko poštuje, barem u Dalmaciji – na Badnjak se kiti bor, jelka ili kako je već tko zove – isto ono drvo ukrašeno trakicama, kuglicama, ukrasima i kojekakvim svjetlećim napravama. Led rasvjetom, rekao bi Neno Stojaković. Čekajući tako taj, je l’, Badnjak, shvatio sam kako se u našem gradu, daleko od ulica Poluotoka koje su opet jednako i opet bezukusno okićene, na sam Badnjak – ništa nije promijenilo. Sve je ostalo jednako tužno, jednako monotono i tamno. Baš kao da nas je Božić ove godine zaobišao.
Osim možda u srcima, u toplini domova, skrivajući tako i najmanji tračak veselja i blagdanske topline prema okolini, susjedstvu pa i ostalim žiteljima grada. Božić je, evidentno, ove godine ukraden. Tko, kako, kada, zašto? Krenimo redom, dakle. Prije kojih pola godine, vlast se u nekim sitnim detaljima izmijenila. Ginekologa je zamijenio agronom, sve ostalo po starome. Barem u oku prosječnog građana, no za ono novinarsko, stvari su se promijenile nešto značajnije. Podobni su postali još podobniji, pa se iz gradskog proračuna sada više ni ne pazi kada se dijeli šakom i kapom, sve pod izlikom “malih iznosa”. Da, poznati su ti principi rada u barem dvije gradske i županijske tvrtke. Vodovod je, dakle, osnovnoškolce vodio u razgledavanje vodo-opskrbnog sustava i za to godišnje izdvajao nešto manje od 70 tisuća kuna. Županijska uprava za ceste redom je medijima Rena Sinovčića isplatila oko 50-tak tisuća kuna da ni sami ne znaju zašto, no nisu oni jedini. Grad je uhljebio Zadarski list i još jedan, hm, skoro sam rekao portal no bolje da se suzdržim. Ipak, oni koji naručuju objave kod istoga, znaju o kome mislim.
Vratimo se na Božić. To toplo, blagdansko ozračje koje već pri samoj pomisli na njega u većini nas budi neke tople emocije, neku toplinu oko srca…
Smatram da nisam nešto posebno emotivan kada su svakodnevne tematike u pitanju. U većini slučajeva me, onako po domaći, zaboli, zapravo. No, vozajući se te večeri, na Badnjak godine nam gospodnje 2013., shvatio sam kako je Božić ove godine zaobišao naš grad. I to u širokom luku, iako već spomenute Stojakovićeve lampice već danima govore drugačije. Osim onih koje već naredni dan ugasnu. U Arbanasima sam nabrojao čak četiri kuće koje su okićene barem jednom lampicom, na Smiljevcu upola manje, a u ostalim kvartovima, samo tuga, čemer i jad. Možda to i je glavna premisa, glavni uzrok problema – nemamo kome pokazati da se veselimo, da smo sretni i radosni. Možda smo zapravo sami krivi kada smo prije nekoliko mjeseci birali onako kako jesmo. No, zapravo, da smo birali drugačije možda bi nam bilo puno gore. Hoćemo li ikada više vidjeti raspjevana i nasmijana lica na starim i mladim, na njihovim i našim – na svima, barem u blagdansko vrijeme?! To možda nikad nećemo saznati, no neke stvari se valja zapitati.
Čujem da nam gradonačelnik na posao dolazi oko 10 sati. Pa naravno, ni direktori u firme ne dolaze ranije. No, isti ti troše vlastiti novac koji zarade, a ovaj prvi na našim je grbačama. Dakle, lijen je. Pa zašto bi i ustajao ranije. Ne bi da će se nešto dogoditi a da on to propusti. A ha, kako da ne. Kad ste ga zadnji put vidjeli negdje a da nije sazvao tiskovnu konferenciju, da nije imao kojekakvo priopćenje ili nešto slično. A niste? Ma šalite se, sigurno. Dajte razmislite još jednom. A ha, tu smo…
Dakle, gore već spomenuti ginekolog, za kojeg ste, jeli, glasali prije koje četiri godine, bio je u koječemu bolji. Osim u svojoj prgavoj naravi uzimajući za slobodu vrijeđanja i kojekakvog primitivnog ophođenja s nekim od kolega novinara. Sadašnji nam, dakle, gradonačelnik komunikaciju ima u malom prstu. Izuzmemo li riječi poput “ne znam”, “nisam upoznat” i “što ja imam s time”, elokventnost mu je na zavidnoj razini. Baš kao i kršćanska pripadnost obitelji, tradiciji i crkvi koju njegova stranka toliko promovira na sva zvona. Mada, nisam ga vidio na polnoćki u katedrali, ili je samo meni promaknuo?
Dakle, s pravom ću se zapitati, po n-ti put – gdje je nestao Božić u Zadru? Što se dogodilo? Zar nam se Božić sveo na popuste u Supernovoj i gužvanje u tamošnjim trgovinama? Zar smo na to spali?
Pa i Seussov Grinch na kraju je shvatio kako se od samoće i brige za vlastito dupe ne može baš preživjeti. Možda je vrijeme da to i naši vladajući shvate, na ovaj ili onaj način. Bez mazanja očiju javnosti s kojekakvim rebalansima proračuna, kojekakvim izdavanjima za socijalno ugrožene ili pak selektiranjem roditelja na sposobne i nesposobne kada je plaćanje udžbenika u pitanju.
Dakle, za Božić je kasno. Nova godina ionako će biti kao svaka druga, uz gerijatriju i alkoholičare, a za 2014. ne vidim ništa sjajniju budućnost. Dao Bog pa da budem u krivu. Točnije, citirat ću aktualnog nam gradonačelnika – “ja bi da ove promjene ostavimo za iduću godinu”. E pa, evala ti!
