Većini racionalnih, odraslih ljudi filmovi o zombijima su smiješni i jedva ih mogu konzumirati kao plod čiste mašte. No više uglednih medicinskih stručnjaka i časopisa predstavilo je dokaze da zombiji stvarno postoje.
Za razumijevanje fenomena zombija potrebno je znati nešto o vjerskoj tradiciji vudu na kojoj se on temelji. Vudu je kombinacija katoličke i religija nastalih u zapadnoj Africi. Većinom se prakticira na Haitiju, Kubi i Trinidadu, te u Brazilu i SAD-u gdje je stigao s robovima. Naziv zombi dolazi od riječi ‘Nzambi’ koja u jeziku naroda Bakongo iz Angole znači ‘duh mrtve osobe’.
Otrovne žabe, ribe…
Svećenici vudua, poznati kao bokori, u svojim obredima koriste brojne fetiše među kojima i poznate lutke, ali i pripravke od trava, minerala te dijelova tijela, kostiju i dlake raznih životinja. Jedan od njihovih glavnih pripravaka je bijeli prah coupe poudre koji čovjeka navodno može pretvoriti u zombija.
Efekt zombija i njegove moguće fiziološke uzroke zabilježila je još 1938. Zora Hurston s Columbia Universityja. Nakon posjeta jednom zombiju u bolnici u središnjem Haitiju ona je zaključila da pacijent nije oživljeni mrtvac već naprotiv žrtva kojoj je neki otrov uništio dijelove mozga zadužene za upravljanje govorom i voljom tako da se nije mogla micati, niti razmišljati.
U nastojanju da odgonetne tajnu bijelog praha zombija etnobotaničar s Harvarda Wade Davis se 1982. godine ubacio u tajna društva haićanskog vudua. Njegove su analize pokazale da bokori u pripremi praha koriste različite sastojke. Međutim, otkrio je da ipak postoji pet glavnih komponenti koje su prisutne u svim receptima: prah od spaljenih dijelova ljudskih tijela, uglavnom kostiju; malena žaba koja živi na drveću; otrovni crv mnogočetinaš; američka neurotoksična žaba i najotrovnija riba svijeta napuhača. Najjači sastojak je ubojiti otrov napuhače poznat kao tetrodotoksin.
Iako su neki znanstvenici kritizirali Davisovu teoriju da zombiji nastaju pod utjecajem tetrodotoksina, ona je do danas ostala najbolje objašnjenje za fenomen živih mrtvaca.
U malim količinama ovaj toksin izaziva obamrlost, trnce i ugodan osjećaj lebdenja, čak euforiju. Međutim u velikim količinama za samo nekoliko minuta može uzrokovati respiratorni zastoj i smrt. U nekim srednjim dozama koje nisu smrtonosne, ali nisu ni male, otrov napuhače žrtvu održava u svjesnom ali obamrlom stanju u kojem nije sposobna govoriti, disanje joj postaje jedva primjetno, a broj otkucaja srca pada gotovo do nule.
Prema Davisu osoba koja je konzumirala zombi prah često upada u vegetativno stanje nalik na smrt, a nedugo nakon što je pokopaju bokor vadi tijelo. Iskopani zombi obično osjeća posljedice nedostatka kisika u lijesu, međutim, svećenik uspostavlja kontrolu nad njim pomoću psihoaktivne biljke tatule koja izaziva delirij i dezorijentiranost tako da zombi ne može normalno funkcionirati.
Slučajevi zabilježeni u uglednim časopsima
Ugledni medicinski časopis The Lancet objavio je 1997. godine studiju o tri slučaja zombifikacije. Jedan od najpoznatijih je slučaj Haićanina Clairviusa Narcissea koji je predstavio časopis Američkog društva kemičara ChemMatters. Narcisse je 1962. umro u bolnici u Port-au-Princeu zbog ozbiljnih problema s disanjem. Proglašen je mrtvim i pokopan. Osamnaest godina kasnije naišao je na Angelinu Narcisse i predstavio joj se kao njezin mrtav brat. Liječnici, brojni rođaci i sumještani potvrdili su njegov identitet. Narcisse je ispričao kako je pokopan živ da bi kasnije bio iskopan i postao rob svećenika na plantaži šećera.
Izazivanje zombi efekta, odnosno stanja kome, danas je na Haitiju zabranjeno i izjednačeno s ubojstvom čak i ako žrtva preživi.