Ideja da je prirodno zdravo samim time što je ‘prirodno’ danas se obilno koristi u reklamiranju cijelog mnoštva proizvoda – od prehrambenih, preko kozmetičkih do farmaceutskih.
Ako ste loše raspoloženi, popijte čaj od gospine trave; za ublažavanje prehlade uzmite sirup od rudbekije odnosno ehinaceje; protiv umora pomaže ginseng… Klonite se pilula, tko zna što je u njima!
Čak i kada bi ova ideja bila točna, što nije slučaj jer otrova i štetnih tvari ima u gotovo svemu u prirodi od ludih gljiva, preko dima i čađi prirodnog ognjišta, do domaćih reš pečenki, dodatni je problem što ona u umovima mnogih pogrešnim logičkim zaključivanjem kao konzekvencu povlači suprotno – da je umjetno nezdravo.
Danas je vrlo popularno tako razmišljati mada je prilično nejasno što to točno znači prirodno, a što umjetno, osim u rječniku. Prirodno bi valjda trebalo biti sve iz prirode što je čovjek malo mijenjao, a umjetno sve iz prirode što je više mijenjao.
Zavjera ‘Velike Farme’
U svibnju 2011. u europskim medijima digla se velika uzbuna jer je tržište ljekovitog bilja regulirano propisima koji traže da svi pripravci od ljekovitog bilja budu registrirani i zadovolje sigurnosne standarde. Proizvođači biljnih preparata tada su objavili da će ih nova pravila igre prisiliti da prekinu posao jer će procedura registracije pripravaka biti dugotrajna i u prosjeku stajati oko 100.000 eura.
Mnogi su ovo uvođenje reda doživjeli kao još jednu zavjeru farmaceutske industrije. Pritom su se ravnali jednostavnom logikom koja se može sažeti u dvije rečenice: Ljekovite biljke su jeftinije od konvencionalnih lijekova, a mogu čak biti i besplatne ako ih sami berete. S druge strane farmaceutska industrija se isključivo vodi profitom, truje nas umjetnim kemikalijama koje obiluju nuspojavama, to nam skupo naplaćuje, a sada nas još želi prisiliti da ovisimo isključivo o njoj.
No zanimljivo je da se propaganda ‘prirodno je zdravo’ ne doživljava na isti način iako je svakome s imalo soli u glavi jasno da je industrija biljnih lijekova i pripravaka itekako unosan biznis.
Prirodno može biti i zdravo i nezdravo, pa čak i opasno!
Istina je da mnoge biljke imaju ljekovita svojstva, a brojna od njih koriste se već stoljećima pa i tisućljećima. Do danas je izolirano preko 12.000 spojeva koje biljke stvaraju za različite biološke funkcije, a stručnjaci procjenjuju da je to tek 10 posto od njihova ukupnog broja. Neki od ovih spojeva u ljudskom tijelu djeluju kroz procese identične onima kroz koje funkcioniraju slični konvencionalni lijekovi. Mnogi biljni lijekovi stoga imaju sličnu djelotvornost kao i konvencionalni. Međutim, budući da ih smatramo prirodnima, lako zaboravljamo da isto tako imaju i sličan, ako ne i veći potencijal da izazovu nuspojave. Naime, oni uz korisne aktivne tvari sadrže i brojne druge koje mogu biti štetne pa i otrovne. Osim toga, kada se distribuiraju kao dodaci hrani, biljni pripravci podliježu značajno slabijim provjerama, a iskustva pokazuju da nerijetko sadrže sastojke koji na pakovanjima nisu navedeni. Konačno danas je relativno malo liječnika i farmaceuta dobro obaviješteno o doziranju i nuspojavama biljnih pripravaka kao i posljedicama njihova kombiniranja s ostalim lijekovima.
Znamo li što sve kupujemo i gutamo?
Amerikanci godišnje troše milijarde dolara na biljne suplemente od kojih većina dolazi iz azijskih zemalja u kojima su popularne tzv. tradicionalne i alternativne medicine. Međutim, jedno novo istraživanje pokazalo je da gotovo 60 posto proizvoda koji se mogu naći na američkom i kanadskom tržištu sadrži sastojke koji uopće nisu navedeni na etiketama, a mogu biti opasni po zdravlje. Ista je studija utvrdila da je u čak 32 posto suplemenata glavni navedeni sastojak zamijenjen nekim drugim. Primjerice, u jednom testiranom pripravku je gospina trava (Hypericum perforatum) kojom se liječe stres i depresija bila zamijenjena senom (Senna alexandrina). Sena se uobičajeno koristi kao laksativ, no ne preporučuje se za trajniju uporabu jer može izazvati nuspojave kao što su dijareja i oštećenje jetre.
U literaturi se često spominje slučaj iz 1993. kada je u Belgiji više od 100 pacijenata oboljelo od takozvane biljne nefropatije koja može rezultirati zatajenjem bubrega. U tom je slučaju došlo do zamjene dviju biljaka istog kineskog naziva fangji. Bezopasna biljka Stephania tetrandra, koja se koristi za izradu farmaceutskih diuretskih pripravaka, zamijenjena je izuzetno otrovnom vučjom stopom. Slične opasne slučajeve trovanja toksinima kineskih biljnih preparata opisao je 1998. ugledni časopis The Lancet.
Poklonici ljekovitog bilja osim toga često nisu svjesni da mnogi biljni preparati mogu imati opasne nuspojave kada se kombiniraju s drugim lijekovima ili kontraindikacije kod određenih bolesti. Primjerice četrdesetak tisuća hrvatskih građana koristi gospinu travu kao prirodni antidepresiv. No ona kod izlaganja suncu može izazvati kožne alergije, a može imati štetno djelovanje i u kombinaciji s lijekovima za bolesti srca, za astmatičare te protiv epileptičkih napadaja. Spojevi iz gospine trave također aktiviraju jetrene enzime što uzrokuje prebrzu razgradnju lijekova i čini ih manje djelotvornima. Osim toga ova biljka kemijski reagira s triptanima u lijekovima protiv migrene, što uzrokuje gomilanje serotonina u mozgu, izaziva mučninu, komu ili čak zatajenje bubrega. Konačno ona utječe i na razinu estrogena. To je samo jedan u nizu primjera.
Zašto su konvencionalni lijekovi sigurniji?
Prof. dr. sc. Franjo Plavšić, bivši ravnatelj Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping u jednom je tekstu na stranicama Otrovno.com objasnio zašto je danas uglavnom bolje i sigurnije uzimati konvencionalne lijekove čak i kada se temelje na aktivnoj supstanci koja je ekstrakt biljke.
‘Početkom 20. stoljeća medicina je shvatila da su vremena ‘prirodnih’ lijekova prošla i krenulo se u izradu jasno definiranih lijekova baziranih na čistim tvarima. Razlozi su bili brojni. Biljke osim nekakve djelatne tvari poput npr. digoksina (srčani glikozid) sadrže brojne sastojke s drugim djelovanjima, često izrazito štetnim. Onda je bolje izolirati ili sintetizirati onu tvar za koju se sa sigurnošću može znati pozitivno djelovanje. Drugi problem je bio u nejednolikom sastavu biljnog materijala s obzirom na sastav različitih štetnih ili korisnih tvari. Koncentracije sastojaka ovise o brojnim činiteljima, kao što su klimatski uvjeti i njihove promjene tijekom godine ili godina, tlu, vremenu pobiranja, uvjetima prerade itd. Varijacije u sastavu su znale biti ekstremne i onda je bilo izrazito teško uspostaviti ustaljenu terapiju za bolesnike, a to je značilo da terapija neće biti uspješna. Naravno da su kod biljnih preparata bile izrazito česte nuspojave brojnih neželjenih tvari iz njezinog sastava’, napisao je prof. Plavšić.
Mnoge razvijene zemlje, uključujući SAD i Europsku Uniju, zbog svih navedenih razloga posljednjih godina nastoje kvalitetnije regulirati tržište biljnim lijekovima i suplementima. Da ova regulacija nije ustupak ‘Velikoj Farmi’, među ostalim, govori i činjenica da se u novom hrvatskom zakonu, koji je usklađen s europskim, učinkovitost homeopatskih pripravaka ne mora testirati već je dovoljno samo dokazati da su dovoljno razrijeđeni, što oni po prirodi ove alternativne metode uvijek jesu. Drugim riječima iako znanstvena istraživanja nikada nisu potvrdila da homeopatski pripravci imaju učinak veći od placeba, zakonodavci su odlučili dozvoliti njihovo korištenje pod uvjetom da ne štete i da se ne koriste kao zamjena za dokazano učinkovite tretmane za ozbiljne bolesti. Sličan labavi tretman u zakonu imaju tradicionalni biljni suplementi, dok za biljne lijekove, očekivano, vrijede stroža pravila baš kao i za konvencionalne.
Strah od umjetnog
U jednom svojem izlaganju 2011. na tribini o pseudoznanosti u Zagrebu prof. Plavšić je upozorio da se u svijetu posljednjih godina sve više razvija tzv. ideološka toksikologija, svojevrstan pokret koji koristi i potiče strahove ljudi od opasnih kemikalija, ali i svega umjetnog i suvremenog.
Pseudoznanstveni pobornici ove ideje, objasnio je, najčešće pripadnici New agea, sustavno u javnosti raspiruju strah od razvoja znanosti i tehnologije uopće te vode u civilizacijsku regresiju. Ideološki toksikolozi, koji su često vezani uz vjerske zajednice, svako malo u medijima plasiraju senzacionalističke vijesti o štetnosti različitih kemikalija u našem okolišu, umjetnim materijalima, lijekovima i hrani ne vodeći nikakvog računa o kolikim je koncentracijama i dozama zapravo riječ. To su gotovo isključivo amateri koji se uopće ne bave toksikologijom već o njoj samo čitaju tuđa izviješća. No oni su uporni misionari koji imaju svoje stranice, medije i časopise, tvrde da su svi znanstvenici pokvarenjaci, a u svojoj argumentaciji ne uvažavaju nikakve činjenice. Među ostalim, oni kao otrovne i opasne rado napadaju razne vrste plastike, dodatke hrani pa čak i kondome koji su za vjerske zajednice nepoćudni, rekao je prof. Plavšić upozorivši da bi nas takvi misionari na kraju mogli odvesti u pećine kojih nema dovoljno za cijelo čovječanstvo.
Kao odgovor na ovu histeriju prof. Plavišić je na stranici Otrovno.com objavio zgodan kratak priručnik pod nazivom ‘Domaća karcinogena hrana’ u kojem je pokazao koliko mnoštvo štetnih tvari postoji u uobičajenim jelima koja se vrlo često nalaze na hrvatskim trpezama – od voćnih sokova, preko goveđe juhe, šunke i purice do kolača i kave pa čak i vegetarijanskih specijaliteta.