Tek što se preselio u Belgiju, samo nekoliko mjeseci nakon što je iz njemačkog Freiburga došao igrati u Kortrijk, Ivan Santini (24) već je postao najbolji strijelac lige. S 11 golova u 11 utakmica, mladi Zadranin je na putu da nastavi sjajnu tradiciju po kojoj su upravo Hrvati najbolji strijelci u Belgiji.
Prije njega to su bili Strupar, Weber, Stanić, Špehar i Perišić.
Karijera pod znakom pitanja
Ali dok sjedimo na glavnom trgu u gradu Kortrijku, Ivan Santini nas upozorava da ga ne valja uzdizati zbog sjajnih igri u novom klubu.
– Znam iz vlastitog iskustva kako je to kad te jedan dan uzdižu i slave, a drugi dan pljuju i podcjenjuju. Moj je dosadašnji put bio nešto kao: od trnja do zvijezda i natrag. Prolazio sam i kroz dobra i kroz neugodna iskustva. I ne žalim zbog toga što sam imao neugodna, teška razdoblja. To me učinilo samo još strpljivijom i poniznijom osobom – kaže Ivan Santini, koji u sebi zaista osim nogometnog talenta krije i nevjerojatno zdrav i pozitivan stav o životu.
U razgovoru za Max! otvorio je dušu i ispričao sve uspone i padove. Kako je od jednog od najperspektivnijih kadeta u Hrvatskoj postao igrač Red Bulla iz Salzburga koji je u jednom trenutku ostao i bez novog ugovora i bez oca. Kako ga je usporila misteriozna ozljeda koju je pobijedio i vratio se u Zadar da bi postao najbolji strijelac i najbolji igrač MAXtv Prve lige. Kako je trpio nepravedan odnos u klubu u Bundesligi i kako je ostao normalan čak i kad je, umjesto da zabija, utakmice svog kluba gledao s tribine. I kako je nanovo procvjetao u Kortrijku…
– Bio sam jedan od najperspektivnijih kadeta Hrvatske i svi su se zanimali za mene. Pa i europski klubovi. Stizale su u Zadar i ponude Monaca i Basela i drugih, ali ja sam jedino mogao ići u Salzburg jer nigdje nisam mogao dobiti dozvolu boravka prije 18. godine, osim u Austriji. Tako sam odlučio otići iz Zadra u Red Bull. Igrao sam uglavnom za juniore i među njima sam bio najbolji. Ali tri mjeseca prije isteka ugovora ozlijedio sam trbušni zid, bruh s obje strane, što je ozljeda do koje dolazi zbog prevelikog napora, ali oni nisu mogli otkriti što mi je točno. Sjećam se, u devet dana tada sam odigrao pet utakmica. Dvije za našu U-19 reprezentaciju, dvije za juniore i jednu prijateljsku sa seniorima. Tad sam tu ozljedu osjetio prvi put. No, nitko nije mogao detektirati što mi je i odbili su mi produljiti ugovor s objašnjenjem da sam prečesto ozlijeđen – govori Ivan Santini.
To, međutim, nije bila jedina tragedija. U isto vrijeme nenadano je, u snu, umro Ivanov otac Romeo Santini. Bivši atletičar, koji je svojedobno bio četvrti junior Jugoslavije u bacanju koplja, bio je otac od kojeg Ivan smatra da je naslijedio upornost. Bio je i glazbenik, što Ivan priznaje da nije prešlo na njega. Među mnogim pjesmama napisao je i “Kamenu Dalmaciju”, koja je prihvaćena kao himna Tornada. Njegova smrt u 42. godini bila je veliki šok i za Ivana i za cijelu obitelj.
– To ljeto sam ostao i bez oca i bez novog ugovora u Salzburgu – prisjeća se Ivan Santini.
Govorili su mu ljudi da se ostavi nogometa, da to škodi njegovu zdravlju, da upiše fakultet jer mu je dobro išlo u školi… Ali on je vjerovao u sebe i svoj talent. Obilazio je liječnike, čak i u Münchenu. Otkrili su što mu je i obavio je operaciju u zagrebačkoj Dubravi. Oporavak je značio osam mjeseci pauziranja. Ali oporavio se i išao na probe u razne klubove. Došao je u Ingolstadt, klub iz 2. njemačke lige, kamo je doveo Thorsten Fink, nekadašnji pomoćni trener Giovannija Trapattonija u Salzburgu. No, Fink je nakon tri mjeseca dobio otkaz i njegovi igrači su potjerani. Ivan Santini opet se našao bez kluba.
Sluša mise na flamanskom
Sestra mu je trebala krenuti u školu i Ivan je odlučio vratiti se kući.
– Rekao sam sebi “radije ću ostati tu s obitelji, krenuti opet iz početka”. I uz puno rada i molitve nakon dvije i pol godine bio sam najbolji strijelac i najbolji igrač lige. Onda sam na zimu otišao na posudbu u Freiburg.
Molitvu i Boga, inače, često spominje, ali kad ga pitamo smatra li se velikim vjernikom, odgovara da se ne voli tako nazivati. U Kortrijku se sprijateljio s jednim svećenikom koji govori engleski. Sad se prvi put u životu ispovijeda na stranom jeziku. Odlazi na mise na flamanskom jeziku iako ništa ne razumije.
– Ali misa je misa!
Freiburg je bio veliko neugodno iskustvo. Kad sad gleda unatrag, Ivan Santini vjeruje da su i Zadar i on pogriješili zbog toga što je odlazak u Freiburg bio posudba, a ne transfer. Ali tada na to nije mogao utjecati. Uprava Zadra visoko je postavila odštetu – dva milijuna eura – a Santiniju je nakon nekog vremena provedenog u čekanju jednostavno prekipjelo. Želio je otići, smatrao je da je prerastao Hrvatsku ligu. Odlučili su se na posudbu Freiburgu u trajanju od šest mjeseci uz opciju otkupa ugovora. Čim je stigao u Freiburg, klubu je, nevezano s njegovim dolaskom, odjednom dobro krenulo. S posljednjeg mjesta Bundeslige popeli su se na deveto. Zaredale su pobjede i trener nije imao potrebu previše mijenjati momčad, a Santini je sjedio na klupi i čekao šansu. Radio je kvalitetno i napredovao, ali ne toliko da bi dobio pravu priliku i pravu minutažu. Stalno je bio zamjena. Nakon šest mjeseci, Freiburg nije želio otkupiti ugovor, ali ga je želio još godinu dana zadržati na posudbi. Zadar je na to pristao.
– Moj uvjet da ostanem na toj posudbi bio je da dobijem šansu. Samo mi dajte šansu da igram. I oni su rekli: “Dobit ćeš svoju priliku”. Ali na kraju šansu nisam dobio. U godinu dana druge posudbe skupio sam 450 minuta u 18 nastupa. To nisu ni četiri pune utakmice. To nije neka šansa ako mi daju da igram samo po pet ili deset minuta. Prvih deset utakmica u drugoj godini posudbe bio sam na tribini. Zatim 11. kolo klupa, 12. kolo klupa, tek u 13. kolu sam ušao protiv Stuttgarta i u te dvije minute koliko sam igrao u sudačkoj nadoknadi pogodim stativu, a onda svi govore “vidiš kako nemaš sreće”… To stvarno nije bilo lako podnijeti.
U drugom dijelu sezone uspio se koliko toliko nametnuti.
– Moj odgovor na takvu nepravdu bio je da se radom pokušam nametnuti. Sam Bog zna što se promijenilo u glavi trenera, i postao sam prva ili druga zamjena. Ali nikad nisam uspio doći do statusa da mi daju povjerenje i šansu. Čak i kad sam zabio neke golove koji su bili dosta bitni, opet bih počeo s klupe. Sve je to trebalo proživjeti. Ne zamjeram, ne želim zlo nikome, samo znam da je to bilo teško izdržati, ali hvala Bogu da sam i to prošao. Imam iskustvo više.
Koliko je Freiburg za Santinija bio teško razdoblje, govori i to što je u to vrijeme počeo brojati i asistencije. Čim golgeter počne brojati asistencije, nešto nije u redu.
– Prije nikad u životu ne bih uopće spominjao asistencije. Tko je pitao za asistencije, samo golovi! Ali čovjek uvijek traži nešto za što da se uhvati… – kaže Santini.
Kapetan je Srbin Pavlović
Kad je završila sezona, koju je klub završio povijesnim uspjehom (5. mjesto u Bundesligi), Santini se i dalje osjećao podcijenjeno, nije osjećao da je i on zaslužan za to 5. mjesto. Želio je otići. Freiburg mu je ponudio normalan ugovor na dvije godine, što bi značilo da više nije na posudbi, no željeli su ga ostaviti u istom statusu, na klupi. Santini nije želio pristati na te uvjete.
I u tom trenutku pojavila se ponuda iz belgijskog Kortrijka. Oni su ga zamijetili još dok je igrao u Zadru, ali tada nisu imali dva milijuna eura da ga kupe, no kada je ovoga ljeta postao slobodan igrač, mogli su si ga napokon priuštiti.
– Poslije Freiburga nije mi bio bitan ni novac ni ime kluba, bilo mi je samo bitno da dobijem šansu. Bio sam gladan igre, gladan golova, gladan dokazivanja. Imao sam velik motiv da pokažem da nije slučajno bilo ono u Zadru – kaže Ivan Santini.
Kortrijk ga je dočekao otvorenih ruku. Klub ispunjava sve što mu obeća. Navijači su zadovoljni. Na stadionu koji prima 10 tisuća ljudi svaku domaću utakmicu gleda po 7-8 tisuća. Kapetan je Srbin, Nebojša Pavlović, a u momčadi je i jedan Crnogorac, Žarko Tomašević. Nedavno je došao još jedan srpski igrač, Branimir Petrović. Santini kaže da su to odlični ljudi koji su mu pomogli u svemu što je trebao i s kojima ima osjećaj kao da su braća. Pogoci su krenuli već od prve utakmice koju je igrao. Zdrav je i zadovoljan.
– Mnogi su s podcjenjivanjem gledali tu moju odluku. U Hrvatskoj je ispalo kao: “Eto ga, nije mogao igrati u Freiburgu, nije dovoljno dobar za Njemačku, ide u jedan prosječan klub u Belgiji”. Pa i belgijska liga možda kod nas nije dovoljno cijenjena koliko objektivno zaslužuje. Ali evo, hvala Bogu, ovo je jedna od boljih odluka u mojoj nogometnoj karijeri. Super sam se snašao. Ništa mi ovdje ne nedostaje – kaže Santini.
Za sve zahvaljujem Bogu
Možda mu ponekad jedino nedostaje Zadar i obitelj, ali Santini kaže da rodni kraj čovjeku više nedostaje kad mu ide loše u klubu.
– A opet, ni ne želiš ići tamo, neugodno ti je doći kad znaš da nisi obavio dobro posao, da ti ne ide. Neugodno je tada uopće gledati ljude kad te svi isto pitaju. Opravdavati se… Kad se dobro igra, onda je sve drugo odlično. Nevjerojatno je koliko je čovjekovo raspoloženje povezano sa statusom u poslu. Ako ti ide u poslu, sve drugo je super – razmišlja Santini.
Iskustvo koje je prošao obogatilo je tog 24-godišnjeg nogometaša. On je prihvatio to iskustvo, pa i onda kad je bilo neugodno, i iskoristio ga da poboljša samoga sebe.
– To mi je bila velika škola, pomoglo mi je da shvatim kako se u životu sve brzo mijenja. Najvažnije je ostati normalan, jednostavan i ponizan jer sve prolazi, pa tako i ovo. Bit će i vremena kad neću moći zabiti gol, bit će vremena kad ću zabijati, ali sve je to normalno. Treba zahvaljivati Bogu jer sve ovo što imamo od njega je dano. Treba uživati u životu – kaže Santini.
Ivan nastavlja uživati u životu tako što trese mreže belgijskih prvoligaša. Prošle nedjelje hat-trick protiv Bruggea. Kako ga je krenulo – 11 golova u 12 utakmica – Belgija bi vrlo lako mogla upisati još jednog Hrvata kao najboljeg strijelca sezone.
Belgija je “obećana” liga hrvatskim napadačima
Čak su petorica Hrvata bila najbolji strijelci belgijske lige. Josip Weber čak tri puta, i to uzastopno (od 1992. do 1994.) u dresu Cercle Bruggea. Sezone je zaključivao sa 26 i dva puta s po čak 31 pogotkom, što poslije nitko nije uspio dostići. Tri godine zaredom, od 1996. do 1998., Hrvati su opet bili najbolji strijelci. Mario Stanić u dresu Club Brugge zabio je 20, sezonu poslije u dresu iste momčadi Robert Špehar protivničke mreže je tresao 26 puta, a Branko Strupar igrajući za Genk u 22 navrata. Posljednji s titulom naj topnika belgijske lige bio je Ivan Perišić sa 26 golova u dresu Club Bruggea.
