Na dogovoreni razgovor u Varoši došao je s knjigom u rukama.
– Je, a moran. Triba se pripremit, kažu da je druga godina posebno teška. Ko će znat…
Pao je smiješak, široki, cure su se dok je dolazio za stol okretale za njim, mlad, visok, naočit i košarkaš.
– I student, haha.
Roko Jurlina, 20-godišnji momak, talentirani sportaš, ne tako davno nada KK Zadar.
Na žalost, sudbina se uplela u razvoj i fantastičan potencijal.
[pullquote align=”right”]PEH
Daroviti mladac je prošao pravu kalvariju u zadnjih godinu, pa i nešto više dana. Ukratko, zaredale su se dvije teške povrede, u stvari ljetos se obnovila strara povreda prednjeg križnog ligamenta lijevog koljena[/pullquote]Kako noga?
– Pa baš i nije dobro za igrati, ali dobra je ovako, hodam normalno, bez problema, kaže Roko, nije mu lako odgovarati na najmrže mu pitanje, o ozlijedi koljena.
– Ma, ja i sada treniram. Ne punim intezitetom, istina. Idem i na teretanu, meni je sada, na oko, ok, ali kako je u stvari, još ne znam. Plašim se da bi, kada bih počeo raditi u maksimalnom režimu, to opet popustilo, kad tad. Moram sada na operaciju, trebao sam prije mjesec dana, ali me zeznuo ovaj štrajk, priča Jurlina.
Ne zovu ga prijatelji i dobri poznanici bez razloga – Pegula.
– Eto, i to, što kažete, ima smisla.
Dakle, daroviti mladac je prošao pravu kalvariju u zadnjih godinu, pa i nešto više dana. Ukratko, zaredale su se dvije teške povrede, u stvari ljetos se obnovila strara povreda.
– Prva ozljeda dogodila se u rujnu 2012., stradao je prednji križni ligament, točno se sjećam, na prijateljskoj utakmici protiv Hermes Analitice, u dresu KK Zagreba, u koji sam taman došao tada. Nakon potpisivanje ugovora. Prilikom jednog prodora krivo sam stao i osjetio kako mi je naglo zaplesalo lijevo koljeno. Prve dijagnoze su bile pozitivne, usprkos predviđenoj rehabilitaciji u trajanju šest tjedana. Međutim, magnetna rezonanca utvrdila je kako je riječ o težoj ozljedi i da će biti potrebna operacija…
Uslijedila je duga pauza.
– Naravno, obavio sam sve što treba. Mislio sam, napokon se vraćam na parket, ponovno sam fit, prva liga. Trenirao sam cijelo ljeto od svibnja do sredine kolovoza. I onda. To se opet dogodilo, na sličan način, ista stvar. Taman kad se činilo kako je nesretan dio života iza mene i kako sam iz svega izašao jači nego ikada. Baš kad je sav taj rad trebalo pretočiti u ovu sezonu, dogodio se novi nesretan trenutak. Igrao sam, naime, basket, 1 na , s Rokom Stipčevićem i pri jednom prodoru koljeno je zaplesalo. Protresao sam se u šoku, sjetio sam se odmah prvog događaja. Dakako, ponovno je pukao prednji križni ligament i odnio mi još jednu sezonu, čitav trud je otišao- ‘u vjetar’. U prvi mah osjećaj je bio ružan, kao da se svijet srušio, katastrofa. No, to je sastavni dio sporta, kaže Roko koji ni tada na prvu nije htio povjerovati u to da je u pitanju reozlijeda zlosretnog koljena.
[pullquote align=”left”]POZITIVA
Preoprezan sam. Uplašilo me, loš sam prognozer i nikada se to ne zna, ali mislim da ću se brzo vratiti natrag. Da, optimist sam[/pullquote]- Na početku smo mislili da nije toliko strašno, uvjeravali smo sami sebe da ne može peh udariti dva puta. Kako neće, valjda. I odmarao sam tri tjedana. Na kraju se ispostavilo da je puklo ipak. Moram na operaciju, najvjerojatnije na Šalatu, kod našeg vrhunskog ortopeda, doktora Ivana Bojanića. Kako sam i prije kazao, na zahvatu sam trebao biti prije mjesec i pol dana, ali štrajk je to prolongirao, pa čekam. Nisam nerazuman, znam da mi predstoji mukotrpan oporavak. Najprije vraćanje mišića u teretani, potom lagano početi trčkarati, u puni kontaktni trening mogu tek nakon šest sedam mjeseci, a zatim na parket, dok se uhodam. Preoprezan sam, uplašilo me, loš sam i prognozer, nikada se to ne zna, ali mislim da ću se brzo vratiti natrag. Da, optimist sam, odiše pozitivnim vinbracijama.
Nikada, tvrdi, nije imao veći motiv nego sada.
– Mnogi mi govore da je nemoguće, ali puno sportaša je dokazalo da je itekako moguće krenuti ispočetka. Evo, Ivica Kostelić je imao četiri operacije na nozi, svatko dočeka svoj trenutak. Hoće li to tako biti i sa mnom, ja se nadam. Hoću li napokon krenuti kako treba, nadam se da. Moram napraviti sve da to uspije, dati maksimum, spreman sam.
Roko je trenutno slobodan igrač. Na znanje menadžerima i klubovima, ukoliko netko čita. Hallo, KK Zadar…
– Haha. Dobro sada. Bez pretjerivanja, skroman je i samozatajan momak.
– Ne razmišlam o ambicijama, dok se ne oporavim, nakon dvije godine neigranja. Najbitnije bi mi bilo da igram bilo gdje tu prvu godinu, da uđem u utakmicu, u ritam treninga. Pa, ako odigram iduću sezonu dobro, mogu ozbiljnije planirati karijeru u nekim jačim sredinama.
Raniji klubovi?
– Krenuo sam s četiri i pol godine u Prvom košu, potom su išli KK Zadar, Križevci, Puntamika, Zagreb, s tim da sam igrao u Pet bunara, kao junior Zadra.
Pozicija?
– Bek šuter, po potrebi sam na mjestu playmakera.
Trofeji?
– Kadetsko PH, najbolji i najkorisniji igrač prvenstva, MVP 2009., pa treće juniorsko misto 2011.
Reprezentacija?
– Najdraža uspomena. U-16, U-20 izabrana vrsta, prvo misto na turniru B divizije EP.
Fakultetlija?
– Da, studiram na Pravnom fakultetu u Splitu, ma nisam štreber, ‘bubalica’, haha. Ide dobro, za sada sam očistio prvu godinu, probat ću što više dati ispita dok sam ozljeđen i dok ne treniram punim intezitetom. Mislim da je škola jednako važna kao košarka. Naravno, košarka je uvijek broj 1, ali uz to i škola. Ukoliko se dogode ozljede, da imam neku sigurnost u školi, u diplomi. Puno se puta pokazalo da igrači ne uspiju u sportskom životu, a bez škole jedva preživlajvaju. Držim da je uz sport vrlo bitno i obrazovanje jer je to jedan oslonac u životu i svakako čini čovjeka vrijednijim.
[pullquote align=”right”]FAKULTET
Da. studiram pravo. Mislim da je škola jednako važna kao košarka. Naravno, košarka je uvijek broj 1, ali uz to i škola. Držim da je uz sport vrlo bitno i obrazovanje jer je to jedan oslonac u životu i svakako čini vrijednijim čovjeka[/pullquote]Trenerska klupa?
– Trenutno se ne vidim u trenerskim vodama, ali nikada se ne zna. Iako bih želio ostati na nekoj funkciji u košarci, možda kao neki menadžer, faks bi bio dobra podloga.
Karijera?
– Težak je period iza mene i siguran sam kako iz ovoga mogu izaći samo jači, fizički i najviše psihički. Treba ostati jak u glavi, pozitivan i sve će biti dobro. Rekao sam sam sebi da nema odustajanja.
Obitelj Jurlina?
– Kažu nam da smo prava sportska familija. I jesmo, tata, ja i dva brata. Ma, ćaća Edi, Jure, je igrao prvo košarku, on nam je i usadio te gene, tu ljubav prema igri pod obručima. Tata je prošao dosta sportova, najviše košarku, no morao ju je i on ostaviti, napustiti zbog učestalih problema s koljenom, premda je u Zadru bio među darovitijim u juniorima. Prešao je u bazen, na vaterpolo, u VK Zadar 1952. U 1998. bio je tamo direktor i pomoćni trener, organizator i pokretač. Brat Niko je odličan vaterpolo igrač, dva puta najbolji strijelac državnog prvenstva u mlađim kadetima i kadetima, a brat Jere je proglašen najboljim vaterpolskim golmanom na neslužbenom europskom prvenstvu mlađih kadeta 2010. Oba su, naravno, prvo trenirala košarku, onda su i proplivala, našli su se u vaterpolu i oba su perspektivna.
Rođendan, visina, težina?
– 16. listopada 1993., 195 centimetara, 91 kilogram.
Izlasci, ekipa?
– Prilično slabo izlazim, više preko ljeta. Nekako je sada moja generacija uglavnom uz knjigu, na faksevima. Jasno, ode se na neko piće, pogleda neka utakmica, ali dosta manje nego kao srednjoškolac.
Facebook i društvena mreža?
– Logiran sam, ali nisam baš nešto aktivan. Kako kada. I to samo doma. Ne, ništa internet igrice, ne igram. Na internetu pročitam vijesti, i neki dobar članak.
Djevojka?
– Trenutno nemam curu, haha.
Treneri?
– Bilo ih je dosta. Hrvoje Vlašić, Tiziano Mazija, Predrag Saratlija, Učo Pulanić, Umberto Piasevoli, Boris i Lucijan Valčić, Arijan Komazec, Denis Pleslić, Rudi Tičina, Roko Gjergja, Samir Žuža, Petar Popović u juniorima kluba, Pino Grdović koji mi je omogućio da se okušam u seniorima KK Zadar i pomogao mi ostvariti dječački san, pa Joško Pulja, Tiho Bujan koji mi je dao priliku u Pet bunara i Križevcima, Neven Plantak, Danijel Jusup, svima sam jednako zahvalan. Baš kao i Stipi Kulišu što radim s njim individualno preko ljeta. Dosta sam napredovao, nadam se da ćemo to pretočiti na terenu kad krenem na parketu iznova.
KK Zadar?
– To je oduvijek bio i bit će moj klub, to se zna i tako će i ostati. Na žalost, nije dobro, ali to nije rezultat samo ove godine, nego svih prijašnjih godina, nakupilo se toga. Nekakvo svaljivanje krivice na trenera, nema smisla. Ekipa se skupila prilično kasno, problemi su nastali puno prije, to se samo nagomilavalo. Ljudi su izgubili volju za dolaskom u dvoranu, atmosfera je deprimirajuća. Prije bi na izlascima u grad, svi pričali o košarci, danas to skoro nikoga ne zanima. Pojedini koji su išli na utakmice dugo godina, kažu da nema šanse da uskoro pođu pogledati Zadar.
[pullquote align=”left”]OBITELJ
Kažu nam da smo prava sportska familija. I jesmo, tata, ja i dva brata. Otac Edi, Jure, bivši košarkaš i vaterpolist, Niko je odličan vaterpolo igrač, a Jere perspektivan vaterpolski vratar[/pullquote]Budućnost kluba?
– Ne pratim puno rasplet oko preoblikovanja i predstečaja. Mogu samo o igračkom dijelu, gdje sve nabolje govori gotovo pa raspuštanje omladinskog pogona. To nije novina, da se mlade u tom klubu zapostavlja. I moje generacije su se tako riješili, iako smo u naraštaju imali barem pet šet mladića koji su mogli ravnpravno konkurirati najboljima. Naročito za prvi sastav. Moram naglasiti kako je ta generacija, 1993. godišta. bila sigurno iznimno talentirana. da ne preskočim nekoga. Ta generacija je bila uvjerljivo kadetski prvak države, kasnije brončana u zemlji u juniorskoj konkurenciji sa jednim porazom u sezoni. Redovito smo dobivali Cedevitu, Cibonu, da ne pričam o ekipi Splita. No, odnos prema juniorima je bio katastroflan, nikakav. Prema načinu kako se drugi klubovi odnose prema svojim nižim uzrastima mogu reći kako je u pitanju bio izrazito maćehinski odnos kluba prema nama. Nismo dobili komad robe, niti dres ili tenisice, kluba koji je navodno među velikima. Nismo išli na turnire, bili smo prepušteni sami sebi, a baratalo se ogromnim ciframa pri potpisima ugovora s nekim strancima koji se baš i nisu iskazali kod nas. Tužno je da svi zadarski igrači moraju tražiti sreću izvan svog kluba, dok se u Zadar dovode daleko skuplji igrači i vrlo često nekvalitetniji. Da se na njih troši novac.
Nadimak?
-Role, Roksy.
Najdraži grad?
– Zadar, iznad svih.
Drugi najdraži?
– Mandre, otok Pag i Split.
Navijaš za…?
– Hajduk, iznad svih. I Lyon.
Navijam u košarci za…?
– Zadar je uvijek moj klub, i PAO.
Uzor u sportu?
– Nemam nekih posebnih uzora, ali Ivica Kostelić zbog velike volje i jer je istinski borac.
Uzor u životu?
– Isus.
Najdraži film?
– Coach Carter, Hachiko.
Najdraža knjiga ili časopis?
– Harry Potter, stara originalna Košarka.
Najdraža glazbena skupina?
– Izuzetno cijenim dalmatinsku ‘klapsku pismu’.
Najdraža pjesma?
– Nemam neku posebnu.
Najdraži automobil?
– Audi A3.
Najdraža boja?
– Bijela, u stvari-‘bila’.
Najdraži napitak?
– Voda. I cedevita.
Najdraža brojka?
– 13.
Najdraži mjesec u godini?
– Listopad. Rođendan, a počinje i košarkaška sezona…
Najdraži životni trenutak?
– Naslov kadetskog prvenstva sa Zadrom i najbolji igrač tog prvenstva, nastupi za nacionalnu selekciju, prvi nastup za seniore Zadra…
Najteži trenutak?
– Dvije teške ozlijede koljena.