Nevjerojatno je koliko malo je potrebno čovjeku da povjeruje u laž, čak ako je i nespretno izrečena. Ponekad se sama sebi nasmijem što sve “kupujem” pod etiketom “istina”. Nije u pitanju spretnost umotavanja Boga u celofan, nego more svakodnevnih informacija koje nam pretvaraju mozak u žvaku.
Od ranog jutra šopamo se smećem u milijun oblika. Nije ni čudo što pucamo kao kokice i na najbezazlenije šale. Samo “odlipimo” i razletimo se po našim najbližima. A i ne poludjeli kada sve oko nas vrišti “uradi ovako”, “počešljaj se onako”, “idi onamo”, “ne jedi tako”. Sve i svi nas usmjeravaju i savjetuju o svemu, od kad se rodimo pa dok ne umremo, i od kada ustanemo dok ne legnemo. Glava, uistinu, s vremenom postane tek mamac za škarice. Mozak slobodno hibernira i nitko nam pritom ne zamjera. Cijene se ionako oni što ne misle, a uvažavaju.
U danima očaja jadni ratujemo i sa šamponom za kosu, jer bez vražje “učini-to-ovako etikete” strahujemo hoće li nas “ugristi” za oči.
Na (ne)sreću pa na svakoj kavi dobijemo barem tri nova recepta za uspješniji život. Ako ikad osnujem pučko učilište izučavat ću zanimanje za “dušobrižnike”. Bila bi to balkanska inačica “life coach-a”. Nema toga što prosječan Hrvat ne zna. Podjednako barata sa znanjem o postotku koprive u litri šampona, s najnovijim podacima iz područja molekularne fizike i s brojem novih preljuba u državi. I nije da sam baš sretna što više moram znati o tuđim gaćicama nego li o svojim, al` sama sam kriva što mi guzica, oprostite, stražnjica ponekad zaluta na krivu stolicu glavne kavane. A gdje guzica krene tu je i uši slijede, pa načujem podosta toga što mi za život apsolutno ne treba. Jeziku niti ne dopuštam da se upletu u tu bezumnu igru “tko je kada, koga i gdje”.
Vjerujte, jedino na taj način možete kupiti miran san.
