Kako se već pisalo, još prije dvije godine Upravni odjel za gospodarenje imovinom Grada Zadra pročelnika Rajka Jurina, uz prethodno pribavljenu suglasnost PU zadarske odobrio je postavljanje terase, ugostiteljskih stolova i stolica, društvu Profundus d.o.o. Zadar, odnosno restoranu “Il Padrino” u vlasništvu Zlatana Kovača, člana ugledne ugostiteljske obitelji Nižić, na zelenoj površini zadarske rive na površini od 83 metra četvorna. Temeljem zaključenog Ugovora o zakupu nije im dana i suglasnost za postavu travnatog tepiha kojim su devastirali postojeću zelenu površinu na što je ukazivala udruga ZA ZAdar ZAjedno, proizašla iz građanske inicijative Stop devastaciji Zadra. Iz Grada ističu kako ovom odlukom nije devastirana javna zelena površina. Početkom sezone, Ivana Dadić, stručna suradnica za informiranje u Gradu Zadru istaknula je kako nepostojanje dozvole ne znači i činjenicu da ju pravni subjekt mora imati. Danas je priča malo drugačija i nešto jasnija.
– Grad nije izdao dozvolu za postavljanje tepiha, niti inače izdaje takve dozvole, kazala je Dadić na naš upit o devastaciji javne gradske površine, stoga je još više čudno da upravo tim saznanjem Grad ništa nije poduzeo kako bi javnu površinu zaštitio. U cijeloj priči se postavlja pitanje i tko izdaje takve dozvole te da li su uopće potrebne ili svatko tko se sjeti može narušavati, odnosno uništavati izgled javne površine za koju je nadležan upravo Grad Zadar.
Iz kuloarskih priča doznalo se kako je “voditelj” Il Padrina zapravo Kristijan Magaš, bivši član Gradskog poglavarstva zaduženog za gospodarstvo te bivši direktor Razvojne agencije Zadarske županije i SAS-a te nekadađnji predsjednik KK Zadra, itd., koji je tu informaciju kasnije i potvrdio. Ovakvom korištenju javnog prostora, odnosno zelene površine progledano je kroz prste od strane Konzervatorskog odjela na čijem čelu je tada bila Anastazija Magaš, sestra prije navedenog te od strane pročelnika Upravnog odjela za gospodarenje imovinom Grada Zadra, Rajka Jurina.
Magaš je svojedobno izjavio kako mu je ugostiteljstvo samo usputni posao kojim se relativno uspješno bavi posljednje četiri godine te istaknuo kako je sve potrebite dozvole za postavljanje ugostiteljskog inventara te travnatog tepiha dobio jer time navodno ne narušava izgled rive te kako se sve vrlo lako može vratiti u prvobitno stanje. Pritom nije očito mislio na prirodnu travu koju je travnati tepih uništio. No, stoga su gosti restorana mogli uživati u gastronomskim delicijama u hladovini gradske rive s pogledom na zadarski kanal jer se ugostiteljski inventar nije mogao postaviti u prašinu i na zemljanu površinu.
Mišljenja o ovakvom načinu oživljavanju rive su oprečna. Naime, jedni smatraju da bi tako trebalo iskoristiti cijelu rivu, dok s druge strane mnogi smatraju da rivu treba zadržati kao mirnu, zelenu oazu koja živi sama za sebe. No, i jedni i drugi se slažu da se, koja god
opcija prevladala, zakon mora poštivati.
Osim navedena 83 metra četvorna prema, podacima iz Grada, restoran Il Padrino je zatražio povećanje površine za najam od 1.lipnja do 30. rujna 2013. godine za još dodatnih 130 metara četvornih na platou podno postojeće terase, još bliže moru. Ovo odobrenje Gradske uprave izazvalo je brojna negodovanja sugrađana kojima su stolovi privatnog poduzetnika oduzeli javnu površinu te na neki način mir i intimu koju je riva oduvijek pružala. Osim toga žalili su se i na svakodnevne mirise iz kuhinje ovog restorana, buku, pa čak i postavljene reklamne “sendvič” panoe uzduž rive na pločniku i kolniku. Naravno, kao i u većini slučajeva, glas i komoditet naroda je u našem gradu uvijek stavljen po strani pred privatnim kapitalom.
– Svi ugostiteljski objekti imaju pravo na postavljanje sendvič panoa s istaknutim cjenicima na području grada, istaknula je Dadić, pokušavajući objasniti “Il Padrinove” “sendvič” panoe među parkiranim vozilima i na nogostupu uzduž rive.
Po podacima iz Grada Zadra naknada Il Padrina za zakup javne površine za razdoblje od 1. travnja do 31. listopada 2013. godine iznosio je za samo 83 metra četvorna 39.508 kuna dok nam za ostalih 130 metara četvornih iznos nije poznat . Od toga je , prema riječima Ivane Dadić, 30 posto zakupnine bilo plaćeno unaprijed, odnosno 11.852,40 kuna, dok je ostatak, odnosno cjelokupni iznos, bio dužan platiti do 31. kolovoza 2013. godine, a podmiren je prema podacima iz Grada 29.kolovoza 2013. godine.
Osim navedenog, uz Il Padrino je zanimljiva priča i o dvama pješačkim prijelazima u razmaku od 50 metara, ne zbog potrebe regulacije prometa, već zasigurno zbog potrebe restorana i drugih obližnjih ugostiteljskih objekata. Kao što se svi dobro sjećamo, upravo na jednom takvom je prošle godine stradala mlada konobarica. Uz parkirane automobile, prometnu nepreglednost, brojne turiste, neoprezne vozače te općenito prometni kaos u jedinoj jednosmjernoj ulici koja vodi oko gradskog Poluotoka, restoran u dva dijela, ispod i povrh ceste i nije neka najidealnija i najpametnija ideja, iako mnogi tvrde da je takav način rada u mnogim svjetskim metropolama uobičajen. Možda, no vjerujemo da je u tim metropolama i zakonska regulativa i zaštita radnika na radu sretnije i spretnije riješena nego u nas. S obzirom na navedeno pravo je čudo da se na navedenoj lokaciji prometni udesi ne događaju češće jer konobari u namjeri da što brže posluže goste često i ne obraćaju pažnju na jureća vozila i nervozne vozače. U slučaju nezgode i ozljede na radu u ovoj priči konobari se tretiraju kao “obični” pješaci. Naime, prema Zakonu o zaštiti na radu te podacima iz prometne policije vlasnik restorana, odnosno poslodavac nije dužan dodatno osigurati svoje djelatnike obvezatno upotrebom reflektirajuće odjeće (prslukom) kako bi noću bili uočljiviji vozačima dok s tacnama prelaze cestu. Takva odjeća obvezatna je isključivo za radnike na cesti i cestare doznajemo iz policije. Prema svemu sudeći konobari se ne tretiraju kao “radnici na cesti” već kao obični pješaci koji moraju s oprezom zastati pogledati lijevo ili desno i ako je “zrak čist” krenuti. Ukoliko dođe do ozljede sami su si krivi zbog neopreza ili je kriv vozač automobila. Naime, sukladno odredbi čl. 130, st. 3 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pješak je dužan prije stupanja na pješački prijelaz obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koja mu se približavaju. Jednako tako, sukladno odredbi čl. 134, st. 1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, ako se na obilježenom pješačkom prijelazu prometom ne upravlja prometnim svjetlima, vozač je dužan pješačkom prijelazu približavat se sigurnom brzinom da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti vozilo i propustiti pješake.
Pravni zastupnik SSSH za Zadarsku županiju, Vedran Uranija istaknuo je kako u ovom slučaju poslodavac prema Zakonu o zaštiti na radu nema zakonsku obvezu zaštititi radnike u smislu da moraju nositi zaštitnu odjeću i sl.
– Poslodavac u smislu zaštite radnika na pješačkom prijelazu može poduzeti nekakve aktivnosti mimo propisa, ali nije obvezan na to. Konobari nemaju nekakvu posebnu zaštitu iako bi to u ovakvim slučajevima bilo logično, ali zakon ne može predvidjeti sve situacije kao što je primjer restorana u dva dijela. Naime, zakon ne može obuhvatiti sve segmente života pa tako niti ovaj slučaj te se konobari Il Padrina i drugih sličnih ugostiteljskih objekata tretiraju kao obični građani, pješaci. Dakle, poslodavac ne odgovara za njihove ozljede na cesti jer nema obvezu brinuti se što će se dogoditi njegovim djelatnicima na prijelazu od restorana do improvizirane terase na rivi te nije dužan poduzeti nikave posebne mjere zaštite. Tako je bilo prema dosadašnjim propisima koji su dosta dobro regulirani. No, moram priznati, ta kategorija radnika je nezaštićena. Poslodavac ne odgovara u slučaju prometne nezgode, naime njegova obveza je samo upozoriti radnike da rade s dužnom pažnjom kako se ne bi dogodila nekakva nezgoda s obzirom na okolnosti, zaključio je Uranija.
