[box title=”ZADARSKI AZIL ZA PSE” color=”#777777″] Cijelu tematiku zadarskog azila za pse i ranije objavljene priče, možete pratiti na ovoj poveznici… [/box]Volonterskoj Udruzi za zaštitu životinja Zadar koju godinama vodi Marijana Mustać je zabranjen rad, a na javnom natječaju za zbrinjavanja napuštenih pasa u Zadra, čije otvaranje ponuda nije bilo javno, posao je dobio Predraga Baraba, vlasnika ambulante Pokupsko Cerje, koji nema položeni državni ispit pa ne smije cijepiti ni operirati životinje, registrirati sklonište i dobiti koncesiju.
Toliko se već ‘vuče’ slučaj sa zadarskim azilom za napuštene životinje, da već izgleda kao da nikad ni ne može biti riješen. Iako su planovi o izgradnji prvog legalnog skloništa za životinje na zadarskom području, skloništa koje će udovoljavati svim europskim uvjetima i biti među najboljim takvim skloništima u Hrvatskoj, stari nekoliko godina, njihova realizacija je neizvjesna. Ako na području Zadarske županije postoji neka tema za koju bi se moglo reći da je priča bez kraja, to je onda bez konkurencije ova o zadarskom azilu.
O prosječno dvjestotinjak životinja koje nemaju dom, a samim time ni hranu i vodu nužne za preživljavanje, niti ostalu potrebnu skrb, godinama već jedini brinu volonteri Udruge za zaštitu životinja Zadar i njihova voditeljica Marijana Mustać.
Ražanac preskup
Grad je tražio rješenje za taj azil i plan je bio izmjestiti ga prema Ražancu. To je, međutim, propalo, jer je bilo preskupo. Azil je u vlasništvu Udruge za zaštitu životinja Zadar, a kako nisu imali osnovne uvjete za rad, veterinarska inspekcija im je u svibnju 2011. godine zabranila rad. U lipnju 2012. godine, obavljena je kontrola kojom je ustvrđeno da je Udruga bez obzira na to nastavila skupljati životinje i da nije registrirala djelatnost. Inspekcija je odredila Gradu Zadru zbrinjavanje napuštenih i izgubljenih životinja s područja grada preko registriranog skloništa pa je stoga lani bio raspisan javni natječaj.
Za hvatanje i zbrinjavanje svakog napuštenog, ili izgubljenog psa Grad je ugovorio obvezu plaćanja 2.000 kuna. U prosincu 2012. godine raspisan je javni natječaj za obavljanje poslova hvatanja i daljnjeg zbrinjavanja napuštenih i izgubljenih pasa i mačaka koji se zateknu na javnim površinama grada Zadra. Na natječaj su pristigle dvije ponude: dr. vet. Predraga Barabe vlasnika ambulante Pokupsko Cerje, te direktora tvrtke As-eko Damira Vrvila. Ambulanta Pokupsko Cerje na natječaju, čije otvaranje ponuda nije bilo javno, posao je dobila jer je ponudila cijenu 100 kuna nižu od konkurentske, odnosno, 1900 kuna po psu.
Mnogi se pitaju tko i na koji način hvata napuštene životinje za sklonište koje se nalazi na sjevernom i kontinentalnom dijelu Hrvatske između Karlovca i Siska. Predrag Baraba vlasnik je veterinarske ambulante Pokupsko Cerje (Velika Gorica), u sklopu koje već djeluje sklonište za pse. Porijeklom je iz Paljuva, inače i brat poznate zadarske novinarke, pa se pretpostavlja da će negdje u rodnom kraju prenijeti iskustva iz već uhodanog posla na sjeveru.
Užasan smrad i lajanje
No, situacija oko zadarskog azila za prihvat životinja ne rješava se godinama, unatoč brojnih obećanja. Turiste na ulazu u grad dočekuje prizor čopora pasa, zapuhne ih smrad njihovih izlučevina i gromoglasno lajanje od rane zore iz sklepanih nastambi. Psi nisu samo u azilu, nego se oko njega roje i brojni odbjegli, lutalice koji nesmetano borave po okolnim dijelovima grada.
Gotovo je tragično je što se godinama najavljuje rješenje ovog gradskog komunalnog problema. S druge strane, Udruga za zaštitu životinja Zadar koja vodi azil ima zabranu rada već dvije godine, a voditeljica Udruge u stalnim je sudskim parnicama.
Trenutačno, stanje je takvo da se napuštene i odbjegle životinje odvoze u Pokupsko-Cerje, dok postojeći azil koji vodi Marijana Mustać ne smanjuje broj svojih »štićenika«, jer je to zaista nemoguće, koliko ih novih uvijek ima.
Službeno Grad Zadar i dalje sufinancira Udrugu Marijane Mustać, koja postoji od 2006. godine , unatoč zabrani rada. Jedina je, naime, koja se na ovim prostorima bavi zbrinjavanjem životinja. Dok se ne izgradi azil, Zadar nema drugog rješenja.
– Ušli smo u gradski proračun prvi put, a životinje su zbrinjavane u mojoj obitelji otkad znam za sebe, ali smo 2004. došli u neizdrživu situaciju time, pa smo morali potražiti neko drugo rješenje”, započinje priču Marijana Mustać. „ Te sam godine na razgovor sa zamjenicom gradonačelnika Božidara Kalmete, Anom Lovrin i objasnila joj potrebu grada za azilom za napuštene životinje. Međutim, nije pokazala neku zainteresiranost za problem, samo je na odlasku rekla kako se ona divi svim volonterima…
I tako je počela odiseja zvana zadarski azil, nigdje se nije moglo naći rješenje, a postojeće stanje bilo je sve gore. Privatne inicijative iz samog azila, po vlastitom trošku, nisu pomagale osobito jer je to samo bilo malo olakšavanje, a daleko od ikakva cjelovitog i trajnog rješenja. Sami su našli gradsko zemljište i ogradili žicom te tamo smjestili napuštene životinje koje su imali.
– Pročulo se za nas i onda je krenula bujica, u prvoj godini 80 pasa, vec dogodine 50, pa 200, a jedno vrijeme bilo ih je gotovo 300, neizdrživo. U 2005. godini Arijana Baraba, inače sestra šintera Predraga Barabe koji je dobio koncesiju zbrinjavanja pasa za Zadar, izblatila nas je u novinama, jer je neka žena njoj rekla da mi mlatimo pse i polijevamo ih gumom, odnosno, vodom. Inače, ni danas mi nemamo vodu, voze nam je vatrogasci i pune tankove, nastavlja voditeljica Azila Zadar.
Bez položenog državnog ispita
Udruga je ušla u gradski proračun 2006., a dokumentacija od idejnog plana i ostalog za novi azil predana je tada, ali se nikako nije pokrenulo jer je prema birokratskom radu stalno još nešto trebalo. Neki pomak slijedi od 2010. godine, pronađeno zemljište, pa dobivena lokacijska dozvola, radovi donirani od tvrtke Vigens. Cijelo smo vrijeme radili 24 sata po cijeloj županiji, psi veterinarski i prema zakonu zbrinuti, naša udomljavanja uz preprovjere, potpisane ugovore, provjere nakon udomljenja, odbijanje nepodobnih udomitelja, a moja kuća je i bolnica za sve bolesne životinje, jer u Zadru ne postoji stacionar, za sve invalidne životinje, za sve napuštene mace, jer nemamo azil za mace, prijave susjeda zbog broja zivotinja, parnice na prekršajnom sudu gdje smo opet mi krivi što ih zbrinjavamo. Od 2008. azilu pomažu dvije udruge iz Njemačke i Austrije koje doniraju stalno hranu i sve ostalo što nam treba, plaćaju veterinarske troškove, kastracije i sterilizacije, a kasnije što je grad nas više napuštao to je na te udruge doslovno palo sve, liječenje, čipiranje, operacije, stalno udomljavanje uz stroge provjere tih udruga i veterinarskih inspekcija.
Zadar ne da svoje pse, kao da je grad brinuo o njima, a ne azil bez prestanka. U tom poslu je bitno i to, da Predrag Baraba nema ni položeni državni ispit, a prema zakonu onda ne smije ni cijepiti ni operirati životinje a kamoli registrirati sklonište i dobiti koncesiju, ali je i tužen više puta. Uglavnom pokušavaju zatvoriti azil, iako je inspekciji javljeno da se i dalje traži nova lokacija za azil uz pomoć donatora, što je najlošije sigurno jer se time ništa ne rješava.
