Prosječan Hrvat, ako pri tome mislimo na visinu plaće, koja je, onako usputno, u srpnju iznosila oko 5.500 kuna, uistinu ne postoji. Barem ne u realnom svijetu, daleko od statističkih izvještaja, papirologije i ostalih zanimanja uredskih zaposlenika Zavoda za statistiku. Prosječna je plaća, budimo realni, daleko ispod spomenutog prosjeka. Barem kada je riječ o našem gradu, o našoj županiji, našoj regiji, našoj zemlji…
Igrom slučaja, sretnih okolnosti, zapravo, usudim se, na Anteni se pojavila potreba novih mobilnih linija kao i novih mobilnih uređaja. Ne bi bili Hrvati, oni kojima se iznimno ponosimo i dičimo, da smo i na trenutak zastali i pogledali jeftinije modele, one koji se prodaju za kojih 8 do 48 kuna. Pa naravno, tko to još gleda. Tih uređaja ima na skladištu u nebrojenim količinama. Njih ionako nitko ne traži i ne želi. Baš smo tako i mi, oboružani željama i lažnom skromnošću, naručili nekoliko najskupljih modela. I tu nailazimo na prvo čuđenje.
Naime, u svim poslovnicama našeg mobilnog operatora, baš kao i na središnjem skladištu u Zagrebu, svih naručenih top-modela, pretpostavljate – nema. Niti jedan. Čak ni onaj dummy primjerak, plastičan za svrhe reklamiranja i demonstracije. Objašnjenje, jednostavno, kratko i jasno – uređaja trenutno nema na skladištu iz razloga rasprodanih zaliha. Okej, nije problem, mislim se, možda nemaju crnog. Možda je dostupan plavi, bijeli, ljubičasti – bilo koja boja, pomislih još jednom. No, opet zid. Nema niti jedan primjerak, niti jedan komad. Ni kutija.
Ironično, raspitao sam se i kod drugih operatora, ni oni nemaju isti uređaj. Niti jedan, uz mogućnost da drugi tjedan dođe jedan ili dva primjerka. Nedovoljno, barem po kriterijima koliko ih nama treba. I što sad?
Sjednem, nalijem kavu, promislim… Mi smo Hrvati, stvarno gamad. Kukamo, jadamo, žalimo se, prigovaramo, zadužujemo se, kreditiramo se i jedva izdržavamo kraj s krajem iz jednog prostog razloga – važno je imati za mobitel. Hrana, ona se ionako odnekud stvori. Dakle, evidentno je, osvrnemo li se u kafiću, kinu, kazalištu, autobusu, u trgovačkom centru, na bilo kojoj lokaciji oko sebe – sve sami iPhone-ovi, Galaxy S4, HTC One… Navodim ove uređaje jer su oni, sami po sebi, najskuplji ali i, slijedi ironija – najtraženiji.
Ne sjećam se baš kad smo krenuli krivim smjerom, birajući pritom posljednji krik tehnologije nauštrb osnovnih živežnih namirnica. Ili se možda i sjećam ali sam igrom slučaja i okolnosti iste činjenice i saznanja duboko zatomio, ne želeći zapravo odskakati od većine koja me okružuje. Isto tako, nekom analogijom, moje je društvo, barem veliki njegov dio, uvijek pokazivao težnju i afinitete ka visokoj tehnologiji, pa bi se, nastavno na rečeno, osudio i svaki pokušaj kupovine mobilnog uređaja ispod postavljene granice kvalitete i cijene, naravno.
Možda mi, kao jedinke, kao ovce ili ne znam što treće, nismo u potpunosti krivi. Možda nam je cijeli taj mentalni sklop nametnut. Kako? Pa šarenim reklamama, primamljivim pričama i srcedrapajućim trenutcima, fascinantnim prizorima egzotičnih destinacija i kojekakvih znamenitosti – sve vidljivo kroz objektiv i na ekranu tog posljednjeg krika mobilne tehnologije. Sve to, ionako, većina nas neće vidjeti, pa što ne bi uživali u istome, barem virtualno. I sve to na kombinaciji stakla, plastike, silicija i gume, po najvećoj cijeni, podrazumijeva se.
Možda bi Linić i kompanija u saborsko čitanje trebali uputiti “Zakon o oporezivanju korisnika mobilnih telefona jeftinijih od 4.500 kuna kupljenih po subvencioniranoj cijeni od 1198 kuna uz obvezno vezivanje ugovorom do izdahnuća”. Tako bi se nekako zvao namet koji bi, realno gledajući, oštetio svega nekoliko pojedinaca. Vjerujem u onim ruralnim područjima gdje još nemaju struje ni vode. Oni se ionako ne žale, nego svoje obveze plaćaju do datuma dospijeća, čavrljajući s prosijedom tetom u prvom poštanskom uredu.