Ljudi ne mogu shvatiti da nešto radiš zato što to želiš i da ne očekuješ nikakvu naknadu. Nitko od nas ne može pojesti dva ručka i spavati u dvije postelje u isto vrijeme. Tako govori bračni par iz Zadra (podaci poznati redakciji) u čije su srce ušla djeca iz SOS dječjeg sela u Lekeniku.
Nakon što su ih godinama novčano pomagali, odlučili su napraviti korak više, za mnoge potpuno neshvatljiv čin koji uvijek za sobom vuče pitanja: „A zašto oni to rade, što imaju od toga, koji je njihov interes?” Pritom zaboravljajući na onu staru da u pravoj ljubavi interesa nema i da je čovjek sretan i ispunjen ne onda kada prima, nego kada nesebično daje.
U razgovoru, na koji su pristali nakon mnogo nagovaranja i pod uvjetom da se ne odaje njihov identitet, vraćamo se u godinu 2008., kada su donijeli odluku da će staru roditeljsku kuću u Sutomišćici na otoku Ugljanu, u kojoj nitko nije živio, besplatno ponuditi djeci iz Lekenika za ljetovanje. Uslijedili su pripreme i razgovori s upravom SOS dječjeg sela, ali te godine ipak nitko nije došao jer su djeca već imala unaprijed dogovoreno ljetovanje u Rogoznici. Dvanaest mjeseci kasnije, u staru kamenu kuću uz more stigla je prva grupa sa šestero djece.
– Tu prvu grupu zovemo „našima”, s njima smo se najviše zbližili, redovito ih posjećujemo u Lekeniku, kupujemo za njih odjeću i obuću, čujemo se telefonski, a i naša unučica zna pitati: „Kada će doći naši?” Nakon nekog vremena shvatili smo da i kad odu, mi na neki način nastavljamo taj život. Razmišljamo o njima, pitamo se što im treba, kako su, kako ovo, kako ono… Jer, znate, iako su svi veseli i dragi i njihove zamjenske mame čine sve da im ništa ne nedostaje, u njihovim je očima uvijek tračak tuge. Svi oni dolaze iz traumatiziranih obitelji i jako rano, na pragu života, upoznali su surov i nemilosrdan svijet, gotovo uglas pričaju gospođa i gospodin koji na sve načine nastoje djeci bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi pokazati da su i željena i voljena. I sami su roditelji, baka i djed 9-godišnje unučice, dobrostojeći, situirani, naviknuli s prijateljima dijeliti dobro i zlo.
Mališani iz SOS dječjeg sela u Lekeniku u Sutomišćici borave dva ljetna mjeseca. Grupe u kojima je po pet, šest, deset ili čak dvanaestero djece ostaju tjedan ili deset dana. Najmlađe dijete dosad je imalo samo godinu i pol, a najstarije sedamnaest. Domaćini se pobrinu da djeci, SOS mamama i tetama ništa ne nedostaje. Na raspolaganju im je cijela kuća s tri apartmana, veliko dvorište, vrt u kojemu na proljeće posade pomidore i kukumare. Sve režije i troškove ljetovanja, osim hrane, također plaćaju domaćini.
