Iako joj se ime najčešće veže za modu, svoju slobodu i žvotnu strast najbolje prikazuje kroz karaktere ljudi oko sebe, ljudi uhvaćenih na njenim fotografijama. Poznata zadarska fotografkinja, svjetskog glasa, Mare Milin uskoro će se u rodnom gradu predstaviti s izložbom portreta ljudi koji su zaslužni zašto je uspio prošlogodišnji 3. Avvantura Festival FilmforumZadar te nas uvesti na ovogodišnje izdanje istoga. U razgovoru za Antenu Zadar prisjetila se naupečatljivijih trenutaka koji su je doveli do bogatog fotografskog iskustva koje danas posjeduje te nam je otkrila kako se suočava sa žvotnim nedaćama i zašto se ne voli fotografirati.
Fotografije snimljene za trajanja prošlogodišnjeg Festivala uskoro će kroz izložbu doprijeti do javnosti. Očekuju li glumce, redatelje, režisere, kao i druge sudionike Festivala i ove godine isto fotografiranje?
– I ove godine ću ponoviti fotografiranje, na isti način, istom tehnikom. Još trebam otići u Zagreb po rasvjetu i pozadinu. Taj sivi ton koji sam koristila prošle godine koristit ću i ove. Stolice neće biti iste jer su neke puknule prošle godine. Bijela stolica koja se vidi na prošlogodišnjim fotografijama je usred veselja puknuta, pa ćemo je zamijeniti smeđom. Obzirom da volim sjenu na fotografijama, koristit ću samo jedno ili dva svjetla. Mnogi ne vole tu sjenu i prigovaraju “joj, nije razbila tu sjenu!” Međutim, meni je ok.
Crkva Sv. Dominika je bila Vaš izbor za postavljanje izložbe ili se nekako sama po sebi nametnula?
[pullquote align=”left”]Želim da građani Zadra budu upoznati s bogatom i slavnom prošlošću fotografije u Zadru[/pullquote]- Pa sama po sebi se nametnula jer je ove godine punkt Festivala smješten u neposrednoj blizini, u Kazalištu lutaka. Imam dojam kada se izađe iz toga kazališta da se nalazite u samom “pulsu” grada. Varoš je žila kucavica grada, srce koje ubrzano kuca, a mi želimo biti među ljudima. Želimo biti tamo gdje ljudi žele dolaziti, tako je Sv. Dominik pravo mjesto za jednu takvu izložbu. Čak mi je drago da unutra već postoji scenografija, a to je scenografija za Michelangela. Sviđa mi se taj kameni, mračni prostor i ti prozorčići kroz koje dopire svjetlo. Vjerujem da su majstori koji su gradili te crkve točno znali kakvu atmosferu žele. Ionako te fotografije imaju nekakav mističan prizvuk, nešto iskonski u sebi.
Koliko teško je kroz fotografiju prikazati svaki pojedini karakter koji se nađe ispred objektiva?
– Ne želim ispasti bahata, ali ne može se svaka osoba nazivati portretistom. Ja sam nakon 20 godina karijere, dakle prošle godine, sebi priznala da sam portretist i da je to to za mene. Nisam arhitektonski fotograf, nisam pejzažni, iako to radim sebi za gušt, ali jesam portretist jer imam nekakav osjećaj za ljude, makar to bilo nešto vještičje u meni. Kada mi čovjek stane pred fotoaparat nekako odmah shvatim kakav je. Smatram to božjim darom. Bez toga se ne može jer bi to, inače, bili prazni portreti. Međutim ta osoba mi se mora “dati”, odnosno dobrovoljno se htjeti fotografirati. Nikad na silu nisam dobila dobar portret.
Koraci kroz glazbu
Kroz proteklih nekoliko godina također si se posvetila glazbi, od puštanja glazbe preko režiranja i snimanja spotova i naposljetku pjevanja u showu “Zvijezde pjevaju”. Navješćuje li to možda neko ozbiljnije bavljenje glazbom?
– Ne. Posljednje je bilo snimanje spota za pjesmu “Vječno“ Luke Nižetića, a prije toga za grupu Meritas “Umjesto isprike” što je bilo prava katarza za mene. Kratko prije nego li sam počela s djevojkama iz grupe Meritas snimati spot taman sam prekinula jednu dugogodišnju vezu. Inače, s djevojkama se poznajem još od 1995. godine od kada i surađujemo zajedno kroz fotografiju, video, režiju..
[pullquote align=”right”]Fotografija je pisanje svjetlom. Onoliko koliko netko zna i može pisati svjetlom to je činjenica koja ga određuje kao fotografa[/pullquote]Kada smo se našle pustile su mi pjesmu koja govori o stajanju na jednom mjestu, vezi koja te više ne ispunjava i u kojoj više ne rasteš. Samo stojiš i u toj nemoći vrijeđaš nekoga ili samoga sebe. Ta pjesma je odmah “ušla u mene”. Odmah su mi suze potekle na nju jer tih dana i jesam plakala zbog svega. Najbolje je što mi nisu radile nikakav pritisak, samo su rekle “napravi nešto najbolje”. Idućih mjesec dana sam samo razmišljala o pjesmi i nakon toga smo došle ovdje. Spot je sniman u Privlaci jer sam oduvijek željela nešto suvislo snimiti u Sabunikama, na onom mulu koji ide u nedogled i na plaži Škrapavac. Jedino smo imali iznenađenje jer je bila jaka bura. Toliko smo se smrznuli da ćemo to valjda pamtiti cijeli život. Na sreću to se na spotu ništa ne vidi. Cijelo vrijeme sam se nadala nekom mračnom vremenu i stalno su mi se po glavi vrtjele nekakve sivkaste, poetične, blur slike. Na kraju sam dobila jako sunce i morala sam se na brzinu snaći. Onaj dan kada sam isporučila spot bio mi je rođendan. Djevojke su došle s cvijećem i šampanjcem u montažu. Sjedila sam kraj Meri dok smo gledale spot, ona je samo šutila, pomislila sam “ajme”. U jednom trenutku sam samo vidjela kako su joj se oči počele puniti suzama. Tada su nam u isto vrijeme suze krenule, i rekla mi je: “Ja ti nemam riječi”. To mi je bio najljepši rođendanski poklon. Poslije sam od ljudi koji rade taj posao dobila samo pohvale. Srce mi je bilo kao autobus. Ali tek nakon 15 dana sam sama sebi rekla: “Nisi mogla bolje. Super je.”
S druge strane objektiva
Koliko užvate u tome kada se Vas fotografira?
– (smijeh) Uz dužno poštovanje svima ne volim kada me se fotografira. Kada dođem na radionice, održim predavanje i s puno poštivanja pristupam tim ljudima jer uvijek pomislim “možda se među njima krije neki genijalac kojem treba pomoć da se razvije”. Međutim najčešće imam samo forumaše kojima je najbitnija količina opreme i vrijednost iste. Toliko su opsjednuti imanjem fotoaparata da meni dođe zlo. Tada postanem strašno razočarana i shvatim da sam ih precijenila. No hoću reći da svakog cijenim, ali ne dam svakom da me fotografira.
Tumačenje fenomena “svi smo mi fotografi”.
– Ima tri stvari na koje sam to sažela. Pod a) to su svi vlasnici fotoaparata koji si ga mogu priuštiti ili napraviti od kutije za šibice, što se itekako može. Dakle, svi možemo biti fotografi. Kutiju šibica svakom mogu dati.
[pullquote align=”left”]Annie Leibowitz mi je fascinantna, od nje se može puno učiti[/pullquote]Pod b) spadaju oni koji bi jako htjeli biti fotografi i pod c) fotografi. Fotografija je pisanje svjetlom. Onoliko koliko netko zna i može pisati svjetlom to je činjenica koja ga određuje kao fotografa. Vlasnik foto opreme je za mene osoba koja je može dalje iznajmljivati ili ima toliko novca da je može kupovati u neograničenim količinama.
Smatram da se i s mobitelom može snimiti odlična fotografija ako iza stoji osoba koja zna što i kako radi, odnosno koja je fotograf. Tržišna filozofija je napravila to da je fotografija dostupna svima i da se zbog toga manje cijeni.
Postoji li netko u svijetu fotografije za koga bi ste i danas potpisali “nositi fotografsku torbu”?
– Ma i gaće bi im prala! (smijeh) Prvi je Paolo Roversi. Njemu bi svaki dan i kuhala na setu. (smijeh) Iako sam čula da on kuha na setu jer mi je jedan prijatelj bio s njim na snimanju. Rekao mi je da se ponaša kao tata, s tim da i jest otac 5-6 djece. Ima oko 70 godina i kada završi sa snimanjem pozove sve za stol i napravi im špagete. On je umjetnik čiji “rukopis” prepoznajem s kilometra. Od žena tu su Deborah Turbeville i Sarah Moon. Međutim tu je i Annie Leibowitz. Ovih prvih troje su jako slični, oni od fotografija rade poeziju. No ima i morbidnosti, pogotovo kod Deborah Turbeville. Ona je bila Lupinova cura. Svi troje su živući. Voljela bih imati knjige od njih svih, ali za sada imam samo od Leibowitz. U Sidneyju sam bila na njenoj izložbi s koje sam izišla iz galerije plačući. Sve životne tragedije je proživljavala kroz fotografiju. Po tome smo slične, jer i ja kada mi je teško preko očiju stavljam fotoaparat da izguram stres. Ona je svoju mrtvu partnericu mogla vidjeti samo kroz objektiv. Postoji fotografija koju je napravila u jutro kada joj je otac umro, a prikazuje njenu majku i sestre zagrljene na krevetu, u zoru u crno-bijeloj tehnici. Jednostavno osjetiš tu bol. Uglavnom, ta žena mi je fascinantna, od nje se može puno učiti.
Ljeto u Zadru
Koliko još planiraš ostati u Zadru i hoće li jesen biti radna?
– Do kraja ljeta ću ostati u Zadru jer bi se napokon htjela malo odmoriti. A i počela sam raditi diplomski. Tema je “Urbana oprema grada Zadra”. Dakle, pokušavam napraviti nešto što ima veze s fotografijom, u vidu info točaka. Kako sam studirala dizajn moja dužnost je napraviti projekt koji je usko vezan za industrijski dizajn. Hoću li ga moći izvesti ovisi o susretljivosti Grada i sredstava, ali je dovoljno da napravim neki 3D prikaz koji ću predočiti ispitnoj komisiji. Smislila sam nešto super, a temelji se na osnovnom načelu nastanka fotografije, fotografija – latentna slika. Dalje vam ne mogu ništa otkriti jer bi mogla biti kopirana pa neće ništa biti od diplomskog. Ali želim da građani Zadra budu upoznati s bogatom i slavnom prošlošću fotografije u Zadru. To je nešto sjajno. Tu su još i projekt na kojima već radim, a zbog kojih ću putovati u Zagreb jer od njih živim.
[nggallery id=358]
