Stigao nam je 1. kolovoz i pred nama je najžešća špica ljetne sezone, a što je obilježilo ljetnu sezonu do sada? Osim poreznika koji zatvaraju sve što stignu? O ničemu se toliko ne govori kao o tome koliko u Dubrovniku koštaju cappuccino i Coca Cola. I tako svake godine netko na internet stavi račun iz nekog restorana ili kafića u Dubrovniku i krene paljba po Gradu, svi su zgroženi i šokirani jer je netko za Coca Colu u kafiću stavio cijenu od 33 kune. Ogorčeni građani ne štede vlasnika, nazivaju ga drumskim razbojnikom i pljačkašem, a ja čitam i ne razumijem oko čega se ljudi toliko pjene.
Ta je Coca Cola za one kojima je 33 kune cijena koju hoće i žele platiti. Nitko ne mora ići u taj kafić i nitko to ne mora platiti, ali ako ima onih koji hoće, ne vidim nikakvog razloga da im se to ne ponudi. Ako još pri tome vlasnik kafića uredno plaća sve poreze, onda još bolje. Vrijednost nečega nije onoliko koliko mi mislimo da je, već je onolika koliko je netko za to spreman platiti. Ako netko misli da Coca Cola vrijedi 33 kune, tko smo mi ostali da mu govorimo da nije? Naime, to je preskupo za mene i vjerojatno za većinu vas koji ovo čitate, ali ima ljudi kojima je ta cijena prihvatljiva. Zaboravljamo da stvari oko sebe ljudi doživljavaju i percipiraju drukčije, ovisno o tome kako smo odgojeni, kakvi su nam stavovi i – koliko imamo novca. Meni je svaka kava koja košta više od deset kuna skupa, ali zato ne idem tamo gdje košta više od deset kuna. Ako netko drugi hoće platiti kavu više od deset kuna, mene to uopće ne zanima.
Iskreno, ta priča s Dubrovnikom i tamošnjim cijenama mi je već naporna. Još su mi napornije priče da nam se turisti neće vratiti jer smo skupi. I sad tu dolazim do glavne stvari. Kada je nešto skupo kod nas, onda nam je to strašno i neprihvatljivo. Ali, kada je skupo negdje drugdje, onda nam je to okej.
Evo vam najfriškiji primjer. Prije mjesec dana sam bila u Norveškoj za koju možda znate da je najskuplja zemlja na svijetu. Zašto je najskuplja? Nemam pojma. Zato jer mogu biti najskuplji i boli ih ćunka. Tamo je Coca Cola ista kao i svugdje u svijetu. Cappuccino je čak i gori, ali jedno šest puta skuplji. Evo malo cijena iz Norveške, pa ćemo uspoređivati. I da napomenem, nisam bila u Oslu ili nekom velikom gradu. Bila sam na sjeveru u jednom malom mjestu. Dakle, nikakav luksuz ili ekskluzivna destinacija.
Čaša vina, jedan deci, prosječno vino – 50 kuna.
Kutija cigareta – 100 kuna.
Limenka piva 0,33 u dućanu – 45 kuna (onda možete zamisliti koliko pivo košta u kafiću).
Čokolada (norveška čokolada, ne Lindt ili Milka, već nešto kao naš Kraš) – 45 kuna.
Litra mlijeka – 35 kuna.
Pola litre vode u bočici – 40 kuna.
Coca Cola – 45 kuna.
Kava, čaj – od 30 kuna pa na više, ali rijetko ćete ih naći za 30 kuna.
Tri pizze i tri pive u piceriji – 1200 kuna.
Silom prilika sam na povratku zbog propuštenog leta morala provesti cijeli dan na aerodromu u Oslu gdje me dočekao još jedan šok – hamburger ‘samo’ 215 kuna!
Međutim, kada sam se vratila doma i pričala ljudima koliko što košta u Norveškoj, ovo sam dobila kao odgovor:
“E, stara moja, a što bi ti?! Pa to ti je Norveška! Znaš da je tamo skupo!”.
Aha, znači tako. Kad Coca Cola u Norveškoj košta 45 kuna onda je to normalno, ali kad u Dubrovniku ili bilo gdje u Hrvatskoj košta 33 kune onda je vlasnik razbojnik. Svi u svijetu imaju pravo na nekim mjestima nabiti cijene i za to imamo opravdanje, ali kad netko u Hrvatskoj na elitnoj lokaciji sa željom da biznis usmjeri prema bogatoj klijenteli želi napraviti tu istu stvar, e onda smo protiv toga i skoro nam dođe objesiti vlasnika.
Da ponovim – stvari vrijede onoliko koliko je netko za njih spreman platiti. Ljudi ljetuju, jedu i piju tamo gdje si to mogu priuštiti. Ja nikada neću ljetovati tamo gdje ljetuje Roman Abramovič niti će on ljetovati tamo gdje ljetujem ja i meni tu ništa ne smeta. Svatko za sebe plaća ono što hoće i ono za što ima novca. I da ne zaboravim – bez obzira na cijene turisti i dalje dolaze u Norvešku.
Od cijene kave na Stradunu smo stvorili političko pitanje i anketiramo ljude što oni misle koliko bi trebala koštati kava na Stradunu. Malo se stvar otela kontroli. Zamislite obrnutu situaciju – vi imate svoj kafić za kojeg uredno plaćate sve poreze državi i onda vam dođe netko tko u vaš posao nije uložio ni kunu, nikada nije ni bio u vašem kafiću i određuje vam koliku cijenu morate staviti za kavu ili sok. Poslali biste ga u pičku materinu, jel’ tako? I ja.