Po treći puta u svojih tridesetak godina, mijenjam pripadnost. Rođen u komunističkoj Jugoslaviji, odrastao u demokratskoj Hrvatskoj, a papke ću otegnuti, nadam se u dubokoj starosti, u Europskoj uniji, kao pravi europejac. Još su me i geni podarili plavom kosom i očima, pa se lako mogu prodati za kakvog Nijemca ili Skandinavca. Svejedno.
Fascinantna mi je činjenica kako je Hrvatska, još jednom, večeras ujedinjena u jednoj stvari – ulazimo u zajednicu europskih naroda, vraćamo se doma, rekao bi Barroso. Istina, vraćamo se napokon tamo gdje smo, barem geografski, pripadali od davnih vremena. Sjećate se, već smo i s Austrijancima i s Talijanima bili u zajedništvu. Istina, bili smo neko vrijeme prigrljeni i s istočnim susjedima, no, pustimo to sada.
I nacionalne TV kuće, večeras su u jednoj, zajedničkoj boji – plavoj. U istoj toj boji su i Zagreb, Split, Osijek, Rijeka, Varaždin, Virovitica, Čakovec, Sisak, Slavonski brod, Pula… a Zadar? Zadar je nekako zaboravio da i mi ulazimo u Europu. Odnosno, da preciziram – Zadar je svojim građanima, valjda zbog stanja proračuna, za koji se do prije koji mjesec, sad već bivši gradonačelnik Vrančić, hvalio kako je zabilježio nekoliko milijuna kuna dobiti. Neću se usuditi reći viška, pa ne bi bilo politički korektno.
I tako nam je Grad, koji je više od 20 godina već u plavoj boji, barem po stranačkoj pripadnosti, zaboravio Zadrankama i Zadranima, gostima, turistima, svim putnicima namjernicima, zaboravio priuštiti barem malo zabave, barem malo pjesme i veselja. Žalosno je da jedan Šibenik, koji od milja nosi epitet “sela pored Zadra” u Europu ulazi s više osmjeha i zabave na svojim ulicama od našeg Zadra. Grada koji će Europsku uniju obogatiti vrijednim ljudima, prirodnim ljepotama, zvucima morskih orgulja, bojama pozdrava suncu ili najljepšim zalaskom sunca na svijetu.
Priznajem, trznuli su se gradski i županijski oci pa su protekli tjedan organizirali kojekakve kulturne manifestacije, komorne orkestre i ostale, složit ćete se sa mnom, ne baš zabavne stvari. Propustili su tako potrošiti koju kunu barem na grupu Zaratino ili Bepa Matešića, koji će strancima, ako već ne nama, biti atrakcija barem na nekoliko sati. Grdovića, dakako, nisu mogli angažirati jer je to već učinio Split.
Pitam se, valjda s pravom, jesmo li ušli u EU? Ulazimo li uskoro ili smo to odradili toliko sramežljivo, skrivajući noge poput zmije. Možda je izostanak slavlja samo najava onoga što nas, kao grad i županiju, očekuje u narednom vremenu. Tko zna, možda narednih četiri godine?
Da nisam vidio poziv na svečano podizanje EU zastave na mjestu pomorskog graničnog prijelaza, zapitao bi se jesu li nam Kalmeta, Vrančić i Vlakić otišli na Thompsonov koncert na Poljud. Tko zna, možda će i našu svetu telad disciplinirati europska čizma. Pametnom dosta.
P.S. Zaboravio sam spomenuti veličanstveno platno na Gradskoj straži, nekoliko izložba fotografija i nekoliko rezanja svečanih vrpci. Bravo!
