U 48 godina dodjeljivanja nagrade “Ranko Marinković” kroz natječaj Večernjeg lista za kratku priču, tu su prestižnu književnu nagradu žene osvojile svega tri puta. Od toga, posljednji put Korana Serdarević, koja je među desecima tisuća pristiglih kratkih priča, koje je probrao selektor Tomislav Sabljak, a zatim i stručni žiri, pobijedila sa svojom pričom Kravosas. Ova mlada spisateljica, novinarka i srednjoškolska profesorica već se natjecala na istom natječaju, a ove godine pobjedu je odnijela ispred drugoplasiranog umjetnika i pisca Dimitrija Popovića i trećeplasiranog pjesnika i diplomata Drage Štambuka. Tako je odlučio ocjenjivački sud u kojem su bili Milivoj Solar, Julijana Matanović, Bojana Radović, Zoran Ferić i selektor natječaja od njegovih početaka Tomislav Sabljak. Inspiraciju za svoga Kravosasa Korana je crpila iz života ljudi kraja oko Zrmanje, a žiriju je njezna priča bila toliko životna da su je nagradili prvim mjestom, koje nosi i novčanu nagradu od 20.000 kuna.
S čime je to Korana, inače zadarskih korijena, toliko osvojila žiri i kako joj je njen Kravosas donio jednu ovako prestižnu nagradu koja je “stvorila” generacije dotad neafirmiranih književnika i književnica, govori za Zadarski list.
Jedna od tri dobitnice
Do sad su prije vas ovu nagradu osvojile tek dvije žene, Jara Ribnikar i Olja Savičević Ivančević. Kakav je osjećaj, u tom moru kratkih priča, i moru muškaraca, osvojiti nagradu “Ranko Marinković”? Što mislite zašto je tako mali broj žena do sada osvojio ovu nagradu?
– I da ne znam tu činjenicu, osjećaj bi bio jednako dobar jer mi je nagrada prvenstveno veliki poticaj za daljnje pisanje. Budući da sam tek treća žena i budući da mi je prethodnica Olja Savičević Ivančević, koju jako rado čitam i cijenim, osjećam ujedno svojevrsnu obvezu da opravdam svoje mjesto u tom malobrojnom nizu laureatkinja. Nisam sigurna zašto je tako malo pobjednica, ali razlog sigurno nije jer žene manje pišu kratku priču. Prije će biti razlog u selekciji priča koje uopće uđu među objavljene, tj. među one koje stižu pred oči žirija. Već dugo to ovisi o gospodinu Tomislavu Sabljaku, koji je nesumnjivo stručnjak, ali kao svaki pojedinac, sigurno ima iskristaliziran osobni ukus. Budući da postoje sjajne autorice koje se posljednjih godina ističu izvan Večernjakova natječaja, jasno je da je stvar u naklonosti određenoj vrsti iskaza.
I do sad ste se javljali i konkurirali na ovom natječaju. Što mislite da je ovaj put presudilo osvajanju prve nagrade?
– Ovo je treći put da sam slala priču na Večernjakov natječaj, ali prvi put da sam slala priču koja je, recimo to tako, tradicionalna tema i naracija. Slala sam dvije priče koje su bitno drukčije od nagrađene, imaju puno više lirskog, i one nisu prošle niti selekciju. Zato sam ove godine slala “Kravosas”, koji obrađuje temu koja je po meni sama tražila epsku naraciju, tradicionalno pripovijedanje. Nagađam da je upravo ta činjenica presudila izboru, iako lako može biti i da je priča po mišljenju selektora bila kvalitetnija od prethodnih. O nagradi je odlučio žiri, koji je dao i svoje objašnjenje izbora.
Gorak okus u ustima
Javljate se i na druge natječaje za kratku priču. Kakvi su tu do sada bili rezultati?
– Slala sam samo na Večernji, tek sam zimus odlučila pokušati poslati i na druge natječaje. Nije da gotivim Večernjakov natječaj, nego jednostavno nisam ulagala veći trud u predstavljanje. Od zime su mi priče objavljene u Zarezu, na Trećem programu Hrvatskog radija, na Knjigomatu, a od natječaja na Arteistu. Kako ću tamo proći, stvarno ne znam, puno je sjajnih autora predstavljeno i uživam čitati taj izbor.
Inače ste porijeklom iz zadarskoga kraja, a u nagrađenoj priči Kravosas tematizirate život ljudi podvelebitskog kraja. Zašto ste odabrali ovu temu? Naime, vaša priča pomalo ostavlja gorak okus u ustima, podsjećajući na Dinka Šimunovića, Branka Božića… i druge autore koji su promišljali život ljudi na surovom kamenu?
– Moj odabir teme uvijek ovisi o nečemu iz stvarnog života, sumnjam da bih mogla napisati nešto vrijedno spomena, a da je potpuno neproživljeno. Ova priča nastala je kao rezultat mog doživljaja jednog sela iznad Zrmanje, gdje je moj otac izgradio kuću jer se zaljubio u taj pejzaž. Ljudi koji tamo žive ne uživaju pogodnosti suvremenog života i njihov se život čini teškim, iako je naravno puno povezaniji s prirodom. Ne bih rekla da je priča angažirana u smislu da šalje neku poruku ili želi ukazati na problem. Ona je samo moja vizija jedne večeri, koja pokušava dočarati atmosferu njihovih života, što je opet moje viđenje. Naime, ti životi se nama mogu činiti “gorkima”, ali nismo pozvani da o njima sudimo.
Nedostatak fabule u pričama
Zašto kravosas, zmija? Ima li ona za vas neko posebno značenje, možda neku simboliku?
– Kravosas je zmija čije ime priziva tu legendu o zmiji koja se noću objesi kravi na sisu i pije mlijeko. Legende su mi općenito jako primamljive, a kako u spomenutom selu zaista ima zmija, odlučila sam iskoristiti tu priču. Zanimljiva mi je i činjenica da je ta zmija ogromna i izaziva strah, ali je potpuno bezopasna. Unutar “Kravosasa” razvila sam i priču kako pije zapečeno ulje, što nije realna situacija, ali mi je bilo potrebno da bih ukazala na simboliku činjenice da ljudi sve priče prilagođavaju svojem tumačenju, a potreba za pričom je neutaživa.
Rekli ste da ovakva tradicionalna forma inače niste vi po vokaciji. Kakve su to priče Korane Serdarević? Po kojem stilu vas možemo prepoznati?
– Zbilja mi je teško na to odgovoriti jer sam još na samom početku. Mislim da tema mora odgovarati naraciji, a kako mene najviše zanimaju “velike” teme poput prijateljstva i odnosa među ljudima, najradije ih ispisujem s više lirskih elemenata. Mislim da emocije lakše prenosim poetskim izrazom pa bi se za većinu mojih priča moglo reći da je tu priličan nedostatak fabule. Hoće li tako ostati i u mom budućem pisanju, nisam sigurna.
Priče s okusom mora
Gdje leži inspiracija za vaše priče?
– Moj prijatelj i pisac Kruno Čudina ima sjajnu riječ za nastanak inspiracije: senzacija. To je neki događaj koji se ureže u vas i ne možete ga se riješiti dok oko njega ne ispletete neku priču, pjesmu, što god. Dakle, tražim situacije koje su mi se zbog nečega urezale u svijest i činim ih početkom priče. Nekad to odmah uspije dobiti konture, a nekad taj početak mjesecima stoji i čeka.
Kada najviše pišete? S obzirom da ljeta provodite na moru u Zadru, nastaju li tada vaša najbolja djela?
– Dobre rečenice ili ideje zapisujem bilo kada. A najviše pišem kad mi moja dječica dozvole. Nemam previše slobodnog vremena pa cijenim svaku minutu. U Zadru je moja oaza u kojoj se najčešće samo odmaram, ali zato i iz Zagreba većina mojih priča u sebi ima djetinjstvo i more. Ne može to iz mene.
Spominjali ste da biste mogli objaviti zbirku priča, a s nagradom će zasigurno doći i izdavači. Kakva biste voljeli da ta zbirka bude?
– Voljela bih da zbirka bude koherentna u smislu da priče nisu stilski i tematski kaos. Da bih to postigla, moram još puno pisati. Kad ja budem zadovoljna, onda ću tek razmišljati o izdavanju. Nema žurbe.
Roman?
– Odlično se osjećam u kratkoj priči. Mislim da još puno moram brusiti stil da bih došla do razvijanja tako opsežne forme. Ipak, nadam se da ću u budućnosti postati dovoljno samouvjerena i za taj pokušaj.
Tko vas je zaljubio u književnost i pisanje?
– Sama sam se zaljubila, iako svi u mojoj obitelji čitaju i knjiga je oduvijek cijenjena kod nas. Već sam u petom razredu odlučila studirati književnost i nitko me nije morao poticati. Također sam rano počela nešto piskarati, ali dugo mi je trebalo da se odvažim na predstavljanje. Na to su me nagovarali svi koji su čitali – ja jednostavno nikad ne vjerujem da je dovoljno dobro.
Tko su po vama danas najbolji hrvatski kratkopričaši?
– Danas su to možda Olja Savičević Ivančević, Maja Hrgović, Zoran Malkoč, Roman Simić Bodrožić. Klasici su naravno na polju kratke priče Jergović, Perišić, Ferić.
Kako ćete potrošiti svoju nagradu?
– Budući da ću skoro opet biti nezaposlena, pola nagrade otići će na nužne stvari. Neću se moriti time da svakodnevno tražim posao, nego ću dva mjeseca samo pisati. Ostatak ću potrošiti na putovanje s mužem u Toskanu – to mi je najbolji način za zadržati ideju o dobro iskorištenom novcu.
