Sve više plagijata u medijima, podmićivanja novinara i u sukobu interesa, prikrivanja pravih informacija i dezinformiranja javnosti, povreda privatnosti, kreiranje događaja, vijesti i izvještava po diktatu urednika i/ili vlasnika medija. Novinar mora znati posljedice urušavanja profesije koja treba biti poziv. On mora biti ideološki, svjetonazorski i vrijednosno (maksimallno) neutralan te davati slobodu iznošenja drugačijih mišljenja. Mediji su „agencije etike, estetike i propagande društva. U njima se odražavaju i formiraju vrijednosti, modeli ponašanja i načini djelovanja društva“ (T. A. Bauer) Do kada tolerirati medijsko ispiranje mozga, obmanjivanje građana, pseudodogađaje na naslovnicama, napade i /ili optuživanja neistomišljenika, trivijalizaciju života, inverziju vrjednota i indoktriniranje jednom ideologijom? S medijskim indoktriniranjem dobivamo građane koji nemaju selektivno- kritičan stav prema informacijama, čija je posljedica odbijanje činjenica koje se kose sa stereotipima, tj. nametnutim uvjerenjima. Claude Jean Bertrand je ustvrdio da se „zabavno novinarstvo” temelji na mediokritetstvu i intelektualnoj praznini. Te trendove svakodnevno prepoznajemo u komercijaliziranim nacionalnim i lokalnim medijima. Zamjena teza je prokušana metoda optuživanja neistomišljenika.
U Hrvatskoj je sve to sada aktualno u prijeporu kod definiranja braka u Ustavu, (iako je to regulirano Zakonom o obitelji?!) kao zajednice muškarca i žene, pa se postavlja pitanje je li Hrvatsko najnovije referendumsko pitanje diskriminirajuće, po nekima i protuustavno. S gledišta pravne znanosti, ne radi se o diskriminaciji. Pojedini mediji uporno podgrijavaju vatru sa suprotstavljenim stranama. Radi analogije, ovdje ću citirati „jednu stranu“ koja se etiketira kao konzervativno- nazadnjačka i homofobičma. Prenosim dio govora Ludovine de La Rochère, predsjednice građanske inicijative „La manif pour tous“, koja u Francuskoj okuplja stotine tisuće ljudi u Francuskoj, koji se protive braku za sve… „Nismo politički ni vjerski pokret niti koalicija gnjevnih homofoba.
Pokušali su sve da bi nas tako predstavili, ali nisu uspjeli jer je vidljivo da je ova inicijativa otvorena za sve koji brinu za prava djece i ravnotežu obitelji. Naše većinsko shvaćanje u ovoj zemlji, polazi od načela da je najvažnija jednakost za sve pred zakonom, najviše za djecu, da pred zakonom da imaju oca i majku. Oko tog pitanja okupljamo ateiste, kršćane, židove, muslimane, ljude s ljevice i s desnice, hetero i homoseksualce. Ostvarili smo povijesnu mobilizaciju. „Manifestacija za sve“ (La Manif pour tous) je najveći društveni pokret u Francuskoj. Mislimo na buduće naraštaje i želimo zaštititi najslabije. Masovno smo se okupili i tražili da nas čuju, da se razmisli o novom zakonu koji nije samo društveni nego civilizacijski. Kako su odgovorili predsjednici države, vlade i parlamenta? S visoka, arogantno i prezrivo. Tvrde da su ljudi dijaloga, ljudi koji znaju slušati no to su samo prazne riječi. Nije nas primio premijer, ministrica pravosuđa, ministar obitelji, niti glasnogovornik senata (koji nas je čak vrijeđao i nazivao homofobima). Manifestacije su zabranjivane. Mirni prosvjednici su hapšeni i zatvarani. Je li to demokracija koju nam nude današnji vlastodršci? Manifestirali smo poštujući zakone Republike. Oni su reagirali kao u totalitarno zemlji. Jesmo li u demokraciji? Nakon što su proizvoljno promijenili definiciju riječi „brak“, vlast nije prestajala lagati o brojkama sudionika u manifestacijama. Iako to Ustav zabranjuje, zastupnici i senatori glasovali su za ovaj zakon slijedeći upute o glasovanju koje je dala vlast, što je karakteristika diktatorskih režima. Po izglasanom Zakonu sada možete imati dva oca i dvije majke. Ono što priroda ne dopušta, to oni dopuštaju. Puna su im usta pariteta između muškaraca i žena.
Traži se paritet u upravim odborima, u vladi, u parlamentu, ali da brak bude mjesto pariteta, da dijete odgajaju muškarac i žena, to je za njih čudna ideja. Gospodine Predsjedniče Republike, prestanite dijeliti građane i izazivati gnjev u zemlji. „Manifestacija za sve“ je za ukidanje zakona o braku za sve. Braniti ćemo brak između muškarca i žene i obitelj kao temeljnu ćeliju društva i boriti protiv rodne ideologije na kojoj se temelji zakon o braku za sve. Zalagat ćemo se protiv širenja te ideologije, osobito u školama. Zakon je izglasan, no je li to zadnja riječ? Treba li gubiti nadu? Je li poraz konačan? NE! Odbijamo dopustiti da se francuska politika odvrati od onoga što je bitno: to su brige građana koji se danas nalaze u dramatičnoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji. Nećemo odustati nikada!” (Preuzeto s web-stranice Udruge BAS). O ovoj temi u Hrvatskoj se u našim medijima prešučuje, dok Francuska gori od podjela. Pravo i pravda se sustavno poistovječuju. U Hrvatskoj je gotovo nikakva zaštita dječjih prava u medijima. Djeca su kolateralne žrtve medijskih manipulatora (o čemu sam ranije pisao).
Zakoni i kodeksi kažu jedno, a u tabloidiziranim medijima vlada kaos, manipulacije, vijesti pune ”žutila”, bez kriterija selekcije, s prikrivenim oglašavanjem, plagijatima i krađama vijesti, lažnih intervjuima (s poznatima), manipulacija izvorima, jednostranostima u prikazu događaja, etiketiranja, ucjena i osobnih obračuna s neistomišljenicima. Sve to umjesto medija u službi promicanja istine, pravde, mira i suživota.
Teško se može osporiti činjenica da postoje dvije Hrvatske: ona stvarna i medijska. Ta se otkriva u fenomenu „spirale šutnje“ koji opisuje znanstvenica Elisabeth Noelle-Neumann: „Ljudi reagiraju onako kako se medijski registrira mišljenje koje se tretira društveno prihvaćenije, a koje ne. Dok jedni glasno govore i pokazuju se u javnosti, te djeluju jačima nego što doista jesu, drugi stječu dojam da su slabiji nego što doista jesu. Događa se varka u pogledu istinskih odnosa u broju i snazi pristalica nekoga mišljenja, i tako jedni potiču druge na govor, a drugi na šutnju, čija je posljedice da jedno mišljenje posve nestane. Manipulativni mediji tobože se zalažu za liberalne svjetonazore, nudeći prijevaru da svi živimo isti život i sudbinu, dijelimo iste vrijednosti, čija je posljedica da su nacionalne i pojedinačne posebnosti gotovo izgubljene. Manipulatori su to postigli tako što su razdirali temelje obitelji, obezvrjeđujući odgoj, crkvu, obitelj i školu. Kulturu pretvoriše u medijsku kulturu. U svojoj knjizi „Vrli novi svijet“, Aldous Huxley je objasnio kako opadaju političke i ekonomske slobode, a seksualna sloboda postaje sve izraženija.
Feminizam se u svojoj borbi protiv patrijarhalne obitelji predstavlja kao globalna pravda za sve žene kao žrtve patrijarhata. Stoga se nudi lažna alternativa , „da bi se žene oslobodile, valja odbaciti postojeće društvene odnose i graditi nove“. (A. Čakardić, A. Jelušić. D. Majić i T. Ratković u knjizi „Nužnost feminističke teorije i prakse.“) Gotovo je nemoguće pronaći da feministkinje (javno- putem medija) progovaraju o povećanju porodiljnih naknada, dječjim doplatcima, prava i povećanja djece u obiteljima, besplatnim udžbenicima, potrebe očuvanja institucije braka, posljedicama indiferentnih i popustljivih roditelja itd. S osamostaljivanjem prava žena, u krajnjim konsekvencama može se dogoditi da „društvo preraste u društvo bez obitelji „(P. Buchanan). U porastu su „fast food“ obitelji kao sintagma za brze, površne, nezdrave i ugovorno kompromisne odnose između članova obitelji. Mediji koji prisvajaju pravo da podržavaju i potiču pristalice jednog pokreta i svjetonazora, kao prikriveni tužitelji konzervativnih svjetonazora ili obitelji prikrivaju činjenice i potiru medijske slobode.
