Očuvanje obitelji zadnja je crta obrane nacionalne suverenosti. Bez autoriteta u obitelji, nema ga ni u društvu. Roditeljima se ciljano oduzima autoritet od strane anarhista i korporatista. Anarhisti su za ukidanje braka i obitelji, a korportisti i njihovi slugani – političari odgoj djece otimaju od roditelja i prepuštaju državi. Zato se krizu društva najbolje zrcali u obiteljskoj krizi.
U medijskom ozračju dviju sukobljenih strana, glede referndumskog (prava) odlučivanja za definiranje braka u Ustavu RH, (iako je isto definirano u Obiteljskom zakonu), ovih dana sam saznao za jednu drugu inicijativu, (od Ministarstva socijalne politike i mladih), što može biti novi udar na obitelj.
Prema Nacrtu prijedloga Zakona o socijalnoj skrbi predlaže se pripajanje Obiteljskih centara Centrima za socijalnu skrb. Je li se s predviđenim razdvajanjem izbacuje podrška roditeljstvu i kvaliteti obiteljskog života, što je glavni cilj postojanja obiteljskih centara? Po mom sudu da! Kako i neće kada nam pravnici i političari kroje (novi) Obiteljski zakon, a medicinari Zrdavstveni odgoj. Pedagozima i psiholozima nema mjesta u (užim) tjelima koje odlučuju o intencijama promjena. Ne sluša ih se ni kada javno progovaraju i ukazuju na znanstveno- stručne činjenice. Bit će da je inicijativa integriranja obiteljskih centara u centre za socijalnu skrb radi racionalizacije sredstava. Da, uštedjet će dvadesetak osobnih dohodaka od ravnatelja koji su, tvrdim, dokazali svoju kompetentnost i razloge postojanja obiteljskih centara.
U Hrvatskoj (još uvijek) postoji devetnaest obiteljskih centara sa zadaćom rješavanja problemima suvremene obitelji. Od iduće godine neće postojati. Obiteljski centri afirmiraju članove obitelji, potiču odgovorno roditeljstvo i kvalitetne partnerske odnose, pružaju podršku u odrastanju djece i mladih… Prema predlagačima, sada upitani postaju i preventivni programi, osobito kod stjecanja kompetencija odgovornog roditeljstva. To im nije važno. Tvrdim da nemaju nikakve spoznaje o alarmantnim rezultatima istraživanja svekolike ugrozbe suvremene obitelji. Predlagači slijede prijedloge ranijeg Zavoda za zaštitu obitelji materinstva i mladeži (iz 2002. godine), kada se konstatiralo: „U Europskoj uniji se odvija postupna konvergencija obiteljskih prilika koja se potiče nadnacionalnom regulacijom“ s poticanjem „alternativnih zajednica“ – izvanbračnih, istospolnih… To „nadnacionalno” je odrednica socijalne politike, koja ciljano ignorira i relativizira nacionalne posebnosti, obitelj i brak. Obiteljska politika (p)ostaje tako u službi EU birokrata. Takva politika ne skrbi o obitelji. Ona ju omalovažava, ukalupljuje, rastače, eliminirajući pronatalitetnu politiku iz zakona. Donose se tek vatrogasne i /ili restriktivne mjere u zakonima o zaštiti nasilja u obitelji, a sada priviđaju veće ovlasti Centrima za socijalnu skrb. Sve to potvrđuje da se odmaklo od narodne mudrosti: „Bolje spriječiti nego liječiti!“ Svojevremeno je Centar za socijalnu skrb u Varaždinu jednoj obitelji oduzeo petero djece i smjestio ih u dvije udomiteljske obitelji. U istoj obitelji su postojali skladni odnosi, nije bilo nasilja ni zlostavljanja, djeca nisu bila gladna, imala su dobre uvjete za život. Roditelji od Centra nisu prihvatili uporabu kontracepcijskih sredstava, ni sugestiju da više skrbe o dječjoj higijeni. Centar je ustvrdio da su djeca i nakon „stručnih sugestija“ higijenski zapuštena, nasilno ih otrgnuvši iz njima ugodne obiteljske sredine. Kazali su „u interesu djece“. Ista obitelj je kasnije razorena, a djeca su imala traumatične posljedice zbog rastavljanja. Tipičan primjer stvaranja, a ne rješavanja problema. Glavna odredba prijedloga novog Obiteljskog zakona je jednostavnije razvrgavanje brakova.
Što je to suvremena obitelj?
Današnja obitelj je suočena s brojnim svakodnevnim pritiscima i problemima zbog kojih njezini članovi mogu imati osjećaj osamljenosti, nemoći i nekompetentnosti u odgoju djece. Stresni profesionalni i životni ritam, učestalo slabljenje socijalnih veza u obitelji, egzistencijalni problemi… imaju za posljedicu (prevladavajuču) fast-food obitelj, kao sintagmu za brze, površne, nezdrave i ugovorno kompromisne odnose. S obzirom na interakciju, njeni članovi favoriziraju brzu komunikaciju stvarajući privid bliskog kontakta. Fast-food obitelj karakterizira život jednoga pored drugoga (sa sve manje razgovora). Roditelji vjeruju kako je normalno najveći dio vremena živjeti izvan obitelji i doma. Za takvo stanje i percepciju se država pobrinula. „Amerikanci žive kao beskućnici, u nedostatku intime razorenih obitelji“. (Jeffrey Grupp) Boreći se s izazovima sadašnjosti, u potrazi za ekonomskom sigurnošću, roditelji se odriču svojih temeljnih zadaća. S diskontinuitetom međusobnih odnosa i novom inernetskom- „društvenom mrežom“ dobivamo novu, tzv. „virtualnu obitelj.”
Suvremena društva nisu odgovorila zahtjevima odgovornog roditeljstva. Posljedica je epidemija indiferentnih i popustljivih roditelja. U Hrvatskoj prosječna obitelj ima tri kredita. Brak se sve kasnije zasniva i učestalije razvrgava. Prosječna obitelj u Europi ima tri člana. Svaki treći brak se raspada. Sve veći broj djece rađa se u izvanbračnim zajednicama. Najviše u Islandu – 63 posto, Švedskoj i Estoniji – 56 posto, a najmanje u Hrvatskoj – 9, i Grčkoj – 4 posto. Zato su Hrvati zatucani i zaostali. Trebamo slijediti i druge „revolucionarne” prijedloge i činjenice… Na pr. Himanen u knjizi „Hakerska etika” poručuje da u obitelji kao i u proizvodnji sve treba biti programirano: od vremena odvoženja djece u cjelodnevni boravak u škole, posjete psihijatru, odlaske na zabave do „povremenog davanja pažnje bračnom partneru – mjesečno od trideset do četrdeset pet minuta”. Andrea Dworkin u knjizi „Pornography: Men possessing women” (Pornografija: muškarci posjeduju žene) piše kako je brak institucija nastala na silovanju kao praksi. Krajnja posljedica svega može biti „društvo bez obitelji“ (P. Buchanan).
Priznati američki psihijatar Robert Shaw, radeći s djecom u Kaliforniji objasnio je da bez dobro „razvijenog osjećaja empatije, djeca neće moći voljeti“. Njegova dugogodišnja istraživanja u radu s djecom otkrivaju da su današnja djeca spremna uzimati, a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. George Carlin je povodom smrti svoje supruge zapisao: “Imamo velike kuće i sve manje obitelji, više komfora a manje vremena, više obrazovanja i manje razumijevanja. Znamo žuriti, ali ne i čekati. Naučili smo kako preživljavati, ali ne i kako da živimo“.
Pitate me što je „suvremena obitelj”? Nemam pojma. Pitajte doc.dr. Branku Rešetar, voditeljicu radne skupine za izradu Nacrta novog obiteljskog zakona. Ona je u sve upućena.
I dok se u brojnim zemljama intenzivno razmišljanja o svim tim posljedicama udara na obitelj, naši su predlagači Zakona okupirani kako uštedjeti koju kunu, gaseći zadnje ostatke ostataka preventivnih programa. Znaju li da su u Njemačkoj od 2000. godine u ekspanziji tečajevi za roditelje pod motom Odgovorni roditelji – odgovorna djeca. „Bez jasnih ciljeva u odgoju”, kaže ranija ministrica za obitelj Ursula von der Leyen, „i djeca će biti dezorijentirana”. Ona je u Njemačkoj pokrenula projekt Savez za odgoj, čiji je cilj osnažiti programe stjecanja socijalnih i roditeljskih kompetencija. Znaju li to naši predlagači? Baš ih briga! Ne zadugo!
