Teško je reći koliko je građana Republike Hrvatske unatrag samo nekoliko desetljeća imalo priliku vidjeti nešto im neobjašnjivo na nebu, no zasigurno govorimo o tisućama i tisućama ljudi. Doista, fenomen NLO-a niti nama nije stran, pa smo stoga pripremili specijal u kojem smo skupili pristojan broj vrlo zanimljivih ovdašnjih slučajeva.
Naravno, ne očekujte u njemu jasne i neoborive odgovore na pitanja što su, odakle dolaze i što žele, jesu li samo u prolazu ili možda od nas uče umjetnost življenja od prvog do prvog, ali zasigurno će vam pomoći da skupite koju informaciju više.
Imat ćete priliku pročitati što su viđali civilni i vojni pilota, što su vlastitim očima gledali policajci i sasvim obični ljudi, i što na sve kažu stručnjaci na tom području.
Zato smo za mišljenje i pomoć zamolili Krešimira Mišaka, svima nam znano lice koje nas već godinama vodi kroz uzbudljive teme na rubu znanosti.
Mišak je, uostalom, i autora brojnih zanimljivih knjiga, pa tako i ‘Svjetla na nebu’, štiva koje bismo preporučili baš svakome tko se zanima za nepoznate leteće objekte.
Kada vas sasvim prosječan čovjek zaustavi na ulici i upita postoje li NLO-i, što mu na to odgovorite:
Nije pitanje vjerujem li ja u njih ili ne, pitanje je ima li toga ili nema, a postojanje takvih objekata nije sporno. Ako su NLO-e toliki ljudi viđali, ako su ih bilježili radari, kamere, fotoaparati, ako su te letjelice lovili zrakoplovi i pritom pucali na njih, čemu uopće dvojba postoje li? Postoje, ali tek tu počinje nevolja.
Naime, uvijek krećemo od pretpostavke da se radi o nezemljanima, no nije li to greška? Svi ljudi koji su se dugo, sustavno i znanstveno bavili NLO-ima, su došli do zaključka da se možda tu radi i o nečemu što je interdimenzionalno.
Mi nismo suočeni samo s nepoznatim letećim objektima, tu si i nepoznati podvodni objekti, letjelice koje izlaze iz vulkana što navodi na zaključak da postoje baze pod zemljom. Znamo i za predmete na nebu koji se iznenada pojave i naprosto nestanu, odnosno za letjelice koje se ne vide okom, ali ih bilježe infracrvene kamere…
Drugim riječima, mi automatizmom zaključujemo da je riječ o izvanzemljanima zato što smo ograničeni trenutačnim znanjem.
No, smijemo li pretpostaviti da u svemiru nismo sami?
Kada bi ljudi bili jedina bića u svemiru, onda bi to bilo jedno ogromno bacanje prostora. Kada me ljudi pitaju ima li života u svemiru, meni odmah na pamet padne pitanje ima li trave na livadi.
No, nije pitanje samo ima li još života i civilizacija u svemiru, pitanje je i na kojim su još sve razinama moguća postojanja.
O tome pričaju ljudi šamanskih iskustava, o tome govore oni koji su imali bili nadomak smrti, tu možemo uključiti priče o duhovima.
Moguće je da tu postoje i bića koje dijele prostor s nama, koja sjede upravo tu gdje mi sada sjedimo, ali su u nekoj drugoj frekvenciji koju naše oko ne može vidjeti.
A je li moguće da u svemiru postoje civilizacije koje su razvile takvu tehnologiju da mogu za čas prevaliti nama nevjerojatne udaljenosti? Moguće je.
Vjerovanje u izvanzemljane su potaknuli i mnogobrojni uglednici. Primjerice, posljednji u nizu je bivši kanadski ministar obrane Paul Hellyer kazao da žive među nama i da s njima surađujemo.
Volim takve priče čuti i pročitati, ali sam prema njima prilično sumnjičav. S jedne strane slušamo da se s izvanzemljanima surađuje, da s njima neke vlade posebno surađuju na vojnom polju.
No, potom se pojavi netko drugi poznatog imena i prezimena tko izjavi da se radi na oružju kojim bi se rušile te izvanzemaljske letjelice, da se traga za njihovim olupinama. Kontradiktorno, zar ne? Imamo samo niz indicija, ne i čvrste dokaze.
Pretpostavimo li da je tome ipak tako, da doista jesu ovdje, što bi se dogodilo kada bi to postala službena, potvrđena informacija?
Otkada postoji ufologija, uvijek se ponavlja isto pitanje. Ako postoje izvanzemljani i za njih se zna, zašto se to ne obznani. Pa se na to mogu čuti odgovori, to je zato da se ne uruši naš sustav, to bi uzdrmalo religijska uvjerenja…
No, ja sam pak sljedećeg mišljenja. Da nam sutra i službeno potvrde da nismo sami, mislim da bi pekari nastavili peći kruh, da bi nogometaši i dalje šutali loptu, te da ne bi odjedanput počeli padati na koljena, doživljavati prosvjetljenja.
Dapače, mišljenja sam da se baš ništa ne bi dogodilo. Vjerujem da bi jednu takvu informaciju većina ljudi prihvatila zdravo za gotovo. Možda bi se malo čudili i za par dana bi to postala stara vijest.
No, idemo tu spomenuti Wernhera von Brauna, jednog od vodećih stručnjaka za rakete i raketna oružja u nacističkoj Njemačkoj, koji je po svršetku rata prebjegao u SAD i bio među najzaslužnijima je za ostvarenje američkog svemirskog programa “Apollo”.
On je davno govorio o tome kako će se stvarati razlozi za ujedinjavanjem, globalnom centralizacijom. Govorio je o problemu terorizma, o problemu klime, ali i o problemu izvanzemljana.
Također je moguće da će se upravo takvim informacijama manipulirati, da će se stvoriti umjetna opasnost protiv koje se ljudi moraju ujediniti.
Istina je, dakle, doista vani, ali od nje boli glava jer se pitanja samo multipliciraju ma kojeg se aspekta ufologije dotaknuli. Hoćemo je ikada spoznati u cijelosti?
Upravo tako. Što se te teme tiče, točno kada čovjek pomisli da je došao do kraja jedne staze i dobio odgovor, zapravo shvati da je ispred njega čitav novi niz uličica koje nose nova pitanja.
Svemir, i sve što se u njemu nalazi, nije moguće samo tako strpati u jednu ladicu i što više čovjek ulazi u tu materiju ona mu sve manje i manje ima smisla.
Mi se za razgovora nismo dotaknuli ni fenomena kao što su iskustva otmica, nađenih životinja bez unutrašnjih organa, pokušaja shvaćanja tehnologije tih NLO-a… čovjek se mora pomiriti da ne zna odakle krenuti i da mu je puno toga nerazumljivo.
Mi danas imamo samo nekakve natruhe razumijevanja ove složene teme i usuđujemo se zamišljati i shvaćati nešto izvanzemaljsko, a istina za kojom tragamo zapravo govori da još ni sve ovozemaljsko nismo spoznali dovoljno.