Nakon romana “Anđeli će samo zaspati” za kojeg je dobila nagradu Kiklop za najbolje debitantsko djelo, Merita Arslani vraća se s novim romanom “Probudi me kad prođe”. Priča je to o obitelji koja se spotiče o prošlost, ulazeći u budućnost korakom netrpeljivosti, neprihvaćanja i prešućene ljubavi. O događajima iz privatnog obiteljskog života, prvim kritikama te promociji u Zadru razgovarali smo s autoricom ovog nadasve zanimljivog romana.
Knjiga se zove “Probudi me kad prođe”. Govori li naslov možda i o nekim događajima iz Vašeg života?
– Neke stvari iz romana su inspirirane događajima iz mog života, a neke iz života drugih ljudi. Najlakše je pisati o stvarima koje znate. Tako mi je bilo i s prvom knjigom, dosta je bila inspirirana nekim stvarima koje su mi se dogodile. Prije nekoliko godina moji su roditelji umrli u razmaku od samo tri mjeseca i od tada su mi se dosta promijenili prioriteti i općenito moj odnos prema životu. Kroz pisanje na neki način otpuštam to jedno poglavlje života koje postaje divna uspomena.
[pullquote align=”right”]U Zadru sam doma i u Zadru mi je najljepše sa starom ekipom proslaviti ovakve stvari. Kada sam u Zadru imala promociju prve knjige bilo je zaista predivno, tako da ću je i ovaj put organizirati na nekoj neuobičajenoj lokaciji i malo drukčije.[/pullquote]Priča je bazirana na intimi jedne obitelji. Vidite li u ovom primjeru još puno obitelji koje se bore sa svojom prošlošću i uzajamnim neprihvaćanjem?
– Mislim da se svaka obitelj bori s nekim demonima iz prošlosti i ne vjerujem ljudima koji kažu da se u njihovim obiteljima svi i sve prihvaća. Svaka obitelj ima neke tajne, stvari za koje ne želi da za njih saznaju drugi, člana obitelji o kojem ne žele govoriti… Osim toga, svaka obitelj ima svoje svađe, sukobe, netrpeljivosti, ali i ljubavi naravno. Kao i u svakoj vezi naravno, bila ona obiteljska, prijateljska, partnerska, ljubavna, poslovna ili neka druga. Bilo bi savršeno kada bi svaka obitelj bila tako dobra da je ništa ne opterećuje i da je svaki član obitelji prihvaćen sa svim svojim manama, ali to ne postoji. Pitanje je jedino kako se svaka obitelj s tim nosi.
Kako se, zapravo, tema o obiteljskim odnosima nametnula i potaknula Vas na pisanje?
– Vjerojatno dio toga dolazi i iz moje unutarnje potrebe zbog stvari koje sam već spomenula u prvom pitanju. U knjizi pratimo priču Marka koji nikada nije bio u dobrim odnosima sa svojim roditeljima i živi u New Yorku. Jednom godišnje dolazi u Zagreb i prilikom zadnjeg posjeta otac mu doživi moždani udar. Ostaje skoro skroz paraliziran i nakon što postane svjestan da će ostatak života provesti u krevetu zamoli sina da ga ubije. To je situacija koja se može dogoditi svakoj obitelji, a toliko je delikatna da može uzrokovati puno toga, od svađa do potpunog raspada obitelji. Pokušajte zamisliti da ste u toj situaciji, što biste napravili? U takvim trenucima je svaki odnos, a najviše onaj obiteljski, na testu. Može postati jači nego ikad, a može se skroz urušiti.
Koje događaje iz knjige je bilo najteže opisati čitateljima, a govore o poznatim osjećajima unutar jedne obitelji, makar i one koja nije na okupu?
– Upravo taj odnos oca i sina. Moj odnos s mojim roditeljima je bio potpuno drukčiji i bilo je izazovno staviti se u poziciju nekoga tko nikada nije imao podršku svojih roditelja. Odnos djece i roditelja uvijek je zanimljiv, jer svi smo mi nečija djeca ili nečiji roditelji ili oboje. To je prvi odnos u životu svakoga od nas i nekako stvara temelje za sve buduće odnose.
Kakve su prve kritike, i koliko se osvrćete na iste?
– Knjigu je prije objave pročitalo nekoliko ljudi i zadovoljna sam s njihovim reakcijama. Jako im se svidjela i nadam se da će se svidjeti onima koji će je pročitati. Te prve kritike su mi dosta značile jer mi je stalo da i drugi roman bude prihvaćen kao i prvi. Što se tiče kritika općenito zanimaju me one koje dolaze od ljudi čiji rad cijenim, poput Miljenka Jergovića, Zorana Ferića, Ante Tomića, te još nekih kolega. Ali, ponajprije mi je stalo do onoga što kažu čitatelji. Njihove reakcije su mi najvažnije. I danas dobivam poruke i mejlove ljudi koji su pročitali prvu knjigu i ne mogu niti opisati koliko me te poruke raduju. Sigurno ne postoji ništa vrijednije od priznanja čitatelja.
Jesu li Vam, završavajući ovu knjigu, misli već odlutale na neku novu tematiku, ili ćete ipak napraviti malu pauzu od pisanja?
– Iskreno, ne još. Drugi roman je trebao biti nastavak prvog, ali sam odustala. U jednom trenutku sam čak razmišljala o trilogiji, no onda sam shvatila da se trebam pozdraviti sa svojim prvim likovima i pustiti ih na miru. Neću sigurno dugo čekati s novom idejom, ali pričekat ću još malo da se nešto skuha u mojoj glavi.
Nakon Zagreba, hoće li knjiga biti predstavljena i u Zadru?
– Apsolutno. U Zadru sam doma i u Zadru mi je najljepše sa starom ekipom proslaviti ovakve stvari. Kada sam u Zadru imala promociju prve knjige bilo je zaista predivno, tako da ću je i ovaj put organizirati na nekoj neuobičajenoj lokaciji i malo drukčije. Gdje god bila Zadar će uvijek biti moj grad i teško ga mogu preskočiti bez obzira gdje sam i što radim.