Kapitalizam nikada neće sići s društvene pozornice jer nema alternative. Društveno vlasništvo nema svoju povijesnu ni ontogenetsku utemeljenost. Kapitalizam je, prema Maxu Weberu, nastao zbog implementacije protestanskih vrjednota rada (upornost, štedljivost, materijalna neovisnost i samostalnost) u društveni sustav. Protestanstke vrjednoste rada su konvergirale s privatnim interesima i razvojem gospodarstva. Posve je drugo pitanje zašto je suvremeni kapitalizam došao u krizu sa širenjem konzumerizma i pohlepe koroporatista. Kriza u SAD-a i EU kriza nije kriza ugrozbe (ideje) kapitalizma. Ona je ciljana od koropratista i “bankaroida.” (Davor Pavuna) Kriza kulminira s dužničkim ropstvom i bankarskim mobingom koji kulminira odnosom vjerovnika i dužnika. Pitanja krize kapitalizma otkrivaju krizu vrjednota rada, o čemu sam ranije pisao. Svi oni koji tvrde da je za krizu kriva liberalna ili neoliberalna doktrina nemaju pojma o čemu govore. Evo zašto…
Liberalizam – temelj zdravog društva
Najutjecajniji promicatelji ideje liberalizma i pragmatizma, od F. Taylora, A. Smitha, J. S. Milla, K. R. Poppera, J. Locka, D. Huma do L. von Misea do F. A. von Hayeka polaze od glavne teze o individualnoj težnji ljudi za materijalnim probitkom. Kad pojedinac slijedi svoj vlastiti interes on unapređuje interes društva djelotvornije od bilo koje egalitarne ideje. “Nikada nisam vidio da su dobro učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra”, duhovito konstatira Adam Smith. Ovaj škotski ekonomist (1723-1790), zagovarajući ideju liberalnog kapitalizma je tvrdio da altruizam može vladati samo u etici, dok u ekonomiji vlada suprotno načelo: “Daj mi ono što ja želim, pa ćeš dobiti ono što ti želiš.” Konkurentnost gledišta teoretičara liberalizma i zagovornika socijalističke ideje kolektivizma na taj se način još više uočava. U društvu liberalne demokracije sloboda raste proporcionalno ostvarenju preferiranih ciljeva, osobito u procesu rada. Dakle, individualni interesi u ekonomiji podrazumijevaju i socijalno djelovanje. Toga je bio svjestan engleski filozof J. S. Mill (1806-1873) kada je promovirao osnovne ideje liberalne demokracije: “Individualnosti bi trebala pripadati ona sfera za koju je pojedinac osobito zainteresiran, društvenosti bi trebala pripadati ona za koju je osobito zainteresirano društvo.” Mill i Max Weber su gospodarsku politiku vidjeli u sprezi s udovoljavanjem individualnih interesa i socijalne kooperacije. Druga stvar jesu odstupanja od tog “zdravog liberalizma” s današnjom koncepcijom dužničkog ropstva. Mill je davno upozoravano na opasnost širenja egalitarističke ideje socijalizma. “Čim nekom neobrazovanom radniku uđe u glavu bilo kakva ideja o jednakosti, bukvalno mu zavrti glavom. Tada prestane biti koristan, postane drzak.” Elvio Baccarini, (u Hrvatskoj jedan od najboljih poznavatelja teorije i prakse liberalizma) smatra da utilitarizam koji Mill zagovara, s obzirom na povijesno-komparativne usporedbe između socijalističkih i kapitalističkih iskustava, ne odbacuje socijalnu kooperaciju kao bitnu komponentu demokracije. Baccarini kaže da klasični utilitarist provjerava “je li demokracija opravdana mjerenjem pojedinačne količine zadovoljstva u procesu rada”.
Max Weber je kao sociolog poznat po svom izrazito nominalističkom pristupu u istraživanju društva. Sociologijska teorija, po njemu, nema samostalnu ulogu u objašnjenju društvenih pojmova, već se ona izvodi iz empirijskog realiteta i/ili praktičnom interesu (zadovoljnog zaposlenika). Većina Weberovih teorijskih razmatranja počinje naglašavanjem značenja materijalnih interesa. On je u svojim analizama imao pred očima sliku ekonomskog čovjeka. Po Weberovu mišljenju, velik broj upadljivih pravilnosti osniva se na tome što se ljudi orijentiraju prema vlastitom interesu. Ta i takva orijentacija homo oeconomicusa oduvijek je pogađala moraliste. Smetala im je argumentacija utilitarizma koju filozof H. Jonas, nastavljač weberijanske škole, naziva obvezom prema ljudskoj egzistenciji: “egzistencija čovječanstva jednostavno znači: da ljudi žive; slijedeća zapovijed je da oni žive dobro” . Taj “kategorički imperativ” utilitarizma neumoljivo ruši moraliste u svim društvenim sustavima. Načelo utilitarizma “nije normativno, već aksiološko načelo, što znači da ne postavlja pravila, nego nudi vrijednosti. ” (Baccarini).
Mnogi kasniji ekonomisti iz moderne škole liberalizma pozivali su se na Millovu ideju: kada nema privatnog vlasništva, teško je izgraditi racionalan model organizacije gospodarstva, tržišta, školstva… Tako je F. A. von Hayek, dobitnik Nobelove nagrade s područja ekonomije 1974. godine, pomoću ekonomske teorije pobio ideju “socijalne pravde” egalitarne koncepcije socijalizma. Kolektivistički model socijalne pravde kao zajednički cilj svih socijalizama, a pogotovo ‘proleterskog socijalizma’ može se primijeniti i za ostvarenje potpuno drukčijih ciljeva. Metoda kolektivnog vlasništva i kontroliranja koristila se u “antiegalitarne svrhe.” (Josip Županov). Socijalizam je morao sići s povijesne scene ne samo zbog neriješenih nacionalnih pitanja, nego u prvom redu zbog nemogućnosti realizacije privatnih interesa. Lenjinova vizija socijalizma (u materijalno zaostalim državama) svojom praksom i idejom kolektivizma je (u)gušila individualne slobode, a time i samog sebe. Realizacija privatnih interesa, koja teče zajedno s razvojem postsocijalizma, nije samo posljedica postsocijalističke dekolonizacije, nego i duhovni ventil kroz koji iščezava politička tjeskoba i hinjeni entuzijazam u radu i obrazovanju, da bi to oslobođeno, političko, mjesto u svijesti zauzele pripadajuće vrijednosti “zdravog društva” (E. Froom): liberalno-utilitaristička praksa, poduzetništvo i konkurencija, slobodno tržište, privatne škole, regionalne posebnosti…
Individualizam u radu i odgoju ne može konjugirati s kolektivizmom socijalizma, naprosto zbog toga što je egalitaristička koncepcija utopistička vizija koju marksistička filozofija nije uspjela povijesno legitimizirati. Sve dotle dok se čovjek (proizvođač) ponaša kao homo oeconomicus, tj. dok na njegovu motiviranost za rad presudno utječu visina osobnog dohotka, uvjeti rada, napredovanje, samostalnost, materijalna neovisnost i socijalna sigurost, dotle će ideja socijalnog egalitarizma biti teorijski konstrukt udaljen od životne realnosti. Takve vrijednote ne znače otuđenost u prosecu rada, kao što smatraju slovenski sociolozi V. Rus i V. Arzenšek. To je tipičan primjer elementarnog nepoznavanje teorije i prakse liberalizma. Nažalost, od brojnih doktriniranih politikanata i čelnika sindikata do neupučenih teologa i šefova političkih stranaka, za krizu i našeg društva okrivljuju koncepciju (neo)liberalizama. Poručujem im, za početak, da odvoje malo vremena i pročitaju klasike liberalizma.