Ovih dana domaći mediji bombardirali nas sa zabranom koja stiže iz Europske unije o prometu sjemena poljoprivrednog bilja. Najviše su se uznemirili uzgajivači povrća i to oni koji povrće proizvode za vlastite potrebe ili za prodaju na štandovima mnogobrojnih pijaca.
Je li se, stvarno, na našim pijacama prodaje povrće proizvedeno od starih udomaćenih sorata ili hibrida, pokušala je saznati naša ekipa obišavši zadarsku pijacu.
Utorak dan ništa poseban. Sati deset prije podne. Obilje povrća na ponudu, ali rijetki kupci. Uslužne piljarice nude raznoliko netom ubrano povrće, ali moram priznati da su cijene su umjerene. O cijenama nekom drugom prilikom, jer današnji zadatak je posve drugi. Saznati što piljarice prodaju iz vlastitog uzgoja, a što su kupile i preprodaju. Doduše ukoliko njih pitate sve je iz vlastitog vrta. Tako i rajčica, krastavci, tikvice i drugo ljetno povrće koje se za ovo godišnje doba uzgaja hidroponski u grijanim staklenicima.
U svemu tome dobro je da je ljetno povrće proizvedeno u staklenicima iz zadarske okolice, a nije stiglo iz Španjolske, Turske, Cipra, Egipta i Bog te pitaj odakle sve.
Nikola i Milenka Bukvić iz Visočana uzgojem povrća bave se punih pedeset godina. Na plodnoj ravnokotarskoj zemlji Bukvići su proizvodili sve vrste povrće. Godine pritisnule i u polju proizvodi se sve manje. Proizvodnja presadnica služi prvenstveno da se popuni kućni proračun pojašnjava gospodar Nikola.
Nije važno odakle je sjeme. Važno je da je ono zdravo i kvalitetno, a sorta ili hibrid odgovaraju našem podneblju. Uz blagodati našeg podneblja, uporabom stajskog gnoja i uzgojem bez pesticida svaka sorta ili hibrid daje plod iznimne kakvoće pojašnjava Nikola.
Je li svijet, a pogotovo Europa u utrci za profitom odlučila da zakonski uništi male proizvođače i raznolikost sorata koje su neprocjenjivo bogatstvo uredbom o prometu sjemena pokušali smo saznati od Nikole Mamića, dipl. ing. zastupnika Hrvatsku renomirane svjetski renomirane sjemenske kuće.
Naš najveći problem je što mi imamo svega pet vlastitih sorata povrća. Sve ono što govorimo da je naše domaće došlo je od nekuda. Intenzivna proizvodnja povrća na našim prostorima datira od vremena između Prvog i Drugog svjetskog rata. To što je došlo od nekuda umjesto da smo certificirali, unaprijedili izvukli iz njega što je najbolje i zbog čega je prepoznatljivo mi smo u potpunosti uništili sjemenarstvo povrća. Dobro mi je poznato da se sjeme zaštićenog varaždinskog kupusa proizvodi u Italiji. Zar nije pogibeljno za hrvatsku poljoprivredu da godišnje proizvodimo svega tisuću tona sjemenskog krumpira, a uvozimo 12 tisuća tona. Jedino je dobra stvar sa sjemenskom proizvodnjom žitarica i hibridima kukuruza. Tu imamo vrhunske selekcije. U isto vrijeme kada su u Americi stvorene samooplodne linije kukuruza prof. Vinko Mandekić ih je stvorio u Veleučilištu u Križevcima.
Sjeme je strateški proizvod gotovo kao i oružje. Zašto ga mi sve više uništavamo i stvaramo ovisnost – treba pitati one koji su od samostalnosti Hrvatske do danas od izvoznika sjemena stvorili uvoznika.