Kultura nerada se širi konzumerizmom, ekonomskom krizom, naslijeđenim mentalnim sklopom oslobađanja od rada, gdje je važno kako zaraditi a ne kako raditi. Ona se širi s pojavama i /ili onima koji: ne mogu naći posao, radili su i ostali bez posla, rade a ne dobivaju plaću, zabušantima na poslu, koji nemaju radne motivacije, (rade posao koji ne odgovara njihovoj diplomi, kojima je država nametnula da s fakultetskom diplomom rade kao volonteri), parazitima koji žive od tuđeg rada, skloni kleptomaniji, nepotizmu, poltronstvu i mediokritetstvu, mešetarima dionica, povlaštenih mirovina i/ili lažnih braniteljskih mirovina i invalidnina, menadžera s nerealnim otpremninama, koji žive od politike, a nemaju odgovarajuće kompetencije ili stručnu spremu…
Sve počinje s dužničkim ropstvom, obezvrjeđivanjem radnog identiteta i tiranijom potrošačkog društva.
Tko i kako (se) promovira nerad?
«Nitko ne bi trebao raditi. Nikad. Ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi.»… Ovim riječima Bob Black započinje svoj esej «Ukidanje rada», u knjižici pod naslovom «Proleteri svih zemalja ujedinite se». Black u tom “zabušantskom (anarhističkom) manifestu” iznosi svoj temeljni stav: „Rad je najveći izvor bijede u svijetu“. Francuskinja Corinne Maier je autorica nekoliko publicističkih djela (¨Lacan sans peine¨, 2002., ¨Casanova ou la loi du desir¨, 2002., ¨Le General de Gaulle a la lumiere de Jacques Lacan¨, 2001. itd.). Kada je u proljeće 2004. objavila knjigu «Dobar dan, lijenosti», preko noći je postala slavna, ohrabrujući zaposlenike diljem Francuske i svijeta da private njezinu strategiju “postupnog potkopavanja posla”. Potiče sve one kojima je cilj raditi što je moguće manje. Autorica to opravdava zaključkom „da ako ništa ne dobivate radeći, nemate što izgubiti ne radeći ništa“. U drugoj svjetskoj uspješnici, pod naslovom „Kako raditi manje i zaraditi više” autor (T. Ferris) zaključuje da bi čovjek bio sretan, mora se okrenuti „zabavi i profitu”. Isto tvrdi i Gil Shwartz Bing u knjizi „How to Relax Without Getting the Axe”, nudeći savjete kako biti zabušant na poslu, prebacivati odgovornost na druge, biti nedostupan… To potvrđuju analize američkog sociologa J. Berga, kod prestanka vjerovanja mladeži i radništva u ideale protestantske etike kapitalizma. Knjiga “Working” čikaškog (radio) novinara S. Terkela, (tada, jednoj od najprodavanijih knjiga u SAD-a), je izazvala šok u Americi. Autor zaključuje kako je za prosječnog amerikanca preživjeti radni dan ”pakao i/ili ponižavanje”. (Terkel, 1975). Bernic Kanner u svojoj knjizi “Are You Normal About Money?” navodi podatak da bi 25 posto Amerikanaca napustilo sve svoje prijatelje kada bi bili u prilici doći do „hrpe dolara“. Knjiga je bila najprodavanija u SAD-a 2001.godine. Takve literature ima u izobilju, što naravno ne čudi s obzirom na to da je trenutni „mainstream“poželjnih vrjednota na toj razini.
U Hrvatskoj se kultura nerada toliko razvila da je neki i danas prakticiraju s formulom: „Nikada me ne možeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. Vladajući ne rade za ono za što su izabrani, opozicija ne radi ništa osim da dođe do „pozicije“. U kulturu nerada svaki odgovorni rad postaje smetnja, gdje se ne prašta uspjeh. Ova država kao i ranija, Titova tvorevina, podilazi parazitima i mediokritetima. Daleko smo od kapitalizma koji stimulira izvrsnost. Prosječnost ili uravnilovka je i dalje formula podobnosti ili uspješnosti. Poruka neradnika je bila i ostala ista: „Tko se od rada obogatio”!? U Hrvatskoj kleptomani postaju predmet istražnih radnji, ali i zavisti, jer je implicitna poruka da su isti osigurali svoja pokoljenja, a „ja“ sam nesposoban.
U ex-Jugoslaviji drug je Tito omladincima ponudio pjesmu „Drugarska se pjesma ori, da nam živi, živi rad“. Isti taj totalitarist izjavio je „Druže, snađi se!“ Demagoške frazeologije o radu su mladima parale uši: „Rad je stvorio čovjeka“, „U radu je spas“… Istovremeno, u životu se mladima, onda i danas odašilju zbunjujuće poruke: „Ako ne budeš učio, ići ćeš raditi!“ ili „Što će ti škola, uhvati se posla“. Nekad i danas gramzljivost i lov u mutnom smatraju se atributom sposobnih. U ondašnjem sustavu narodni zastupnici su imali minorne naknade, a sada u Hrvatskoj za dizanje ruku imaju veće plaće od sveučilišnih profesora. Na sve to, kao i nekad, mladi odgovaraju odlaze „trbuhom za kruhom“. Samo naivne može iznenaditi činjenica da se društveni sustav može promijeniti, a da odnos prema radu ostane isti.
Što nam najmlađi poručuju?
Koje su aktualne implikacije interiorizacije paradigme oslobađanja od rada? Izabrana djevojka tjedna u Jutarnjem listu od 3. ožujka 2000. god na pitanje kako vidi svoju budućnost odgovara kako se vidi kao «bogata udovica». Kakve li podudarnosti u svjetonazorima kada jedna prostitutka, inače majka troje malodobne djece za Slobodnu Dalmaciju od 28. listopada 2005. izjavljuje da joj je nedovoljno mjesečno dvadesetak tisuća kuna da bi preživjela te da misli prestati s «najstarijim zanatom kada će naći «situiranog čovika i bit mu virna. Što stariji, to bolje, brže će odapet»!? U «Školskim novinama» od 30. travnja 2002. godine jedna učiteljica je ostala zaprepaštena kada je dobila gotovo unisone odgovore učenika u domaćem uratku na pitanje kako sebe vide u budućnosti… Vidjela su se kao vlasnike trgovačkih kuća, hotela ili kao imućne tajkune.
Ruski pedagog K. Dimitrijević Ušinski dokumentira da se kod propasti država i obitelji treba potruditi samo u jednoj stvari: Osloboditi etike odgovornosti one koji vode državu ili roditelje u odgoju djece! Zato poznati češki pedagog M. Viewegh u svojoj knjizi “Odgoj djevojaka u Češkoj” opominje da današnja djeca nemaju pozitivan odnos prema radu, jer samo rijetka imaju predodžbu o (mukotrpnom) radu svojih roditelja. Preporuča roditeljima da vode djecu na posao.
Današnji tinejdžeri veći su materijalisti i manje zainteresirani za rad od prijašnjih generacija, jer je na djelu kultura koja „njeguje narcizam i velika potraživanja“, prenosi Today.com (početkom svibnja 2013.) Tinejdžera koji ne žele „naporno raditi“ sedamdesetih je bilo 25%, dok je takvih danas 39 posto, izjaviljuje Jean Twenge, jedna od autorica istraživanja sa sveučilišta u San Diegu. Na njihove su vrijednosti utjecali konzumerizam, ekonomska kriza i mediji. Višak dosade, a manjak ambicija (p)ostaje je porok mladih. Istraživanje Elke Zeijl pod nazivom „Slike slobodnog vremena adolescenata“ daje komparativnu analizu značenja slobodnih aktivnosti u Nizozemskoj i SAD-u, gdje se donose argumenti o negativnim implikacijama neorganiziranog slobodnog vremena. U istraživanju o društvenom položaju i preferencijama mladih grada u Osijeku i Zadru, ukazujem(o) da mladi ljudi svoje slobodno vrijeme najviše «troše» u kafićima te u pasivnim oblicima zabave. Najzastupljenija je orijentacija na dokoličarenje, (gledanje televizora, surfanje po internetu, čitanje revija, časopisa za tinejdžere, sve do izležavanja, lutanja po gradu, trgovačkim centrima i sl.) pa orijentacija na zabavu, (odlazak na koncerte, diskoklubove i kućne tulume).
Mnogi drugi autori dobili su slične rezultate, te istaknuli da to ima snažne posljedice na formiranje njihova radnog identiteta. ”Život koji se odrekao stvaranja zapravo nije život. Taj paraživot, tobožnji život, u našem se jeziku zove životinjarenje. Onaj koji napušta kreativnost omeđuje se na reproduktivnost” (I. Galeb). Wolfgang Belitz u knjizi „Razvoj radne tehnike u protestanata i njihov doprinos novom shvaćanju rada” navodi listu poželjnih obrazaca ponašanja u radu: „visoka radna motivacija, marljivost, osjećaj odgovornosti, disciplina i odricanje“. Upravo iz ove teze Blitz implicira stav da je dokoličarenje put u osobnu i društvenu dekadenciju. Zato je „lijenost početak svakog zla.”(Z. Doroghy). Suvremena društva su na izdisaju (i) zbog pohlepe korporatista, bankarskog mobinga i nametnutog konzumerizma, gdje „kralj postaje potošać.” (E. Hamingway).