A di ću ja sada? Di sa familijom? – pita se “po bodulski“, slomljenim glasom Marijan Sorić iz Preka. Maratonac i na kopnu i moru, vitalni sportaš u šezdesetim godinama kojemu bi dali barem dva desetljeća manje, sada je “pola čovika“ nakon sudske presude kojom je određeno da se iz kuće u kojoj se rodio i u kojoj je njegova obitelj živjela više od 70 godina – mora iseliti. U roku od 15 dana.
Stara kuća, prvi red do mora na samoj rivi u Preku, u čuvenoj uvali Jaz za koju kažu da je najljepši dio mjesta, skriva jednu neugodnu, mračnu tajnu, o kojoj se dugo nije niti govorilo, a sada je opet isplivala na površinu. Pa ne da mira, živima i mrtvima.
Davne 1935. godine u toj je kući Ante Fabulić živio sa suprugom Marijom rođenom Uhoda. Rodilo im se dijete koje je umrlo u dobi od tri godine. Ante Fabulić otišao je raditi u Ameriku, a Marija je ostala sama u kući u Preku, dok se Ante ne snađe pa i nju ne odvede u Ameriku. Marija je ostala u drugom stanju, što je pokrenuo niz dramatičnih događaja.
– Ante Fabulić je poručio mome ocu Anti Soriću da iseli Mariju iz kuće, te da se useli u tu kuću s njegovom dozvolom. On je to i učinio. Nju je iselio dok je još bila u drugom stanju, nakon čega je otišla u Zadar, a poslije je živjela u Splitu. U Zadru se rodio L. F. (ime i prezime poznato redakciji) koji je u knjige rođenih prvo bio upisan kao Martelli, a poslije je upisano ime i prezime majke i oca Ante Fabulića.
Moj je otac zasnovao obitelj u toj kući i nas je sedmero tu rođeno. Tu smo neprekidno i nesmetano živjeli od 1937. godine – priča Marijan Sorić.
Tražio je komad zemlje…
Za L. F. niti on nije znao, dok se nije pojavio oko 2003. godine, u vrijeme kad je njegova obitelj pokušala pravno riješiti vlasništvo nad kućom temeljem dosjelosti savjesnim posjedom predmetne nekretnine.
– Netko ga je dobro uputio jer on je živio u Australiji i nikada nije bio ovdje. Raspitivao se prvo kod susjeda i onda je jednoga dana došao u kuću.
Predstavio se, pokazao rodni list i rekao bismo li se mogli dogovoriti da dobije jedan komad zemlje za kuću. Drugo ništa nije pitao. Rekao sam da moram razgovarati sa svojom obitelji.
Drugi je put tražio još malo više, a treći put skoro cjelokupno zemljište. Rekao sam mu da ne može dobiti ništa jer je to naš dom. Već je tada bio pokrenut sudski postupak koji smo na kraju izgubili. Presuđeno je da on sve dobiva i još mi moramo platiti skoro 50 tisuća kuna sudskih troškova.
Prijeti mi deložacija, iako znam da sam potpuno u pravu. Ante Fabulić je mome ocu usmeno darovao kuću i zemlju, a ja sam to naslijedio od njega i prenio na svoga sina.
Ne znam što učiniti. Razbolio sam se od svega ovoga, jer ne mogu shvatiti da će nas izbaciti nakon 76 godina života u ovoj kući. On je sve dobio samo temeljem rodnog lista koji više skriva nego što otkriva pravu istinu – kaže Marijan Sorić, dodajući kako se radi o čitavoj njegovoj obitelji: sestri Mirjani, bratu Ivi s kćeri i unučadi, sestri Mariji s troje djece i unučadi, bratu Josipu sa sinom, njemu Marijanu s četvero djece i unučadi i sestri Ivanki s dvoje djece i unučadi.
Očinstvo je neupitno
L. F. koji se nalazi u Australiji zastupa zadarska odvjetnica Ivanka Bosotina koja kaže kako je od prvog trenutka bila uvjerena da će dobiti taj spor „kojim se ispravlja velika nepravda učinjena 1938. godine“.
– Anti i Mariji-Marici Fabulić prvo je dijete umrlo i to ih je strahovito pogodilo. Ante Fabulić je nakon toga bio tu neko vrijeme, žena je ostala trudna, a on je otišao u Ameriku.
Kad su je Sorići u trudnoći izbacili iz vlastite kuće, otišla je živjeti kod svog brata u Zadar. Bila je izgubljena i vjerojatno u depresiji, pa je u takvom stanju išla i roditi. Zbog toga je tek dan-dva kasnije unijela podatke o djetetu, ali to nema nikakvog utjecaja na pitanja oko imovine.
U to je vrijeme bilo kad te netko u selu osramoti, onda se ne želiš više niti vratiti. Oni su nju tako ocrnili da je ona ostala živjeti u Splitu sa svojim sinom.
Ante i Marica nikada se nisu rastavili i nitko nikada nije dovodio u pitanje očinstvo, niti to smije napraviti. Gospođa Marica je umrla u Splitu, a L. F. je već s 18 godina otišao u Australiju i tek 2003. došao prvi put rješavati svoje imovinsko-pravne stvari.
Darovanja kuće i zemljišta Sorićima jednostavno nikada nije bilo i oni sami zapravo ne vjeruju u to – kaže odvjetnica Bosotina.
Da Sorići nisu vjerovali da je to njihovo, tvrdi odvjetnica, proizlazi iz više pokazatelja. Prvo i osnovno, njihov je otac umro 1992. godine, a rješenje o nasljeđivanju doneseno je 2002. godine. Oni uopće nisu tu nekretninu obuhvatili kao njegovu imovinu, čak niti kao vanknjižno vlasništvo.
– Nisu dokazali niti kvalificirani pošteni posjed. Ustala sam protutužbom radi predaje u posjed i dobila pravomoćnu presudu Suda u Zadru. Čekam punomoći iz Australije kako bi krenuli u ovrhu. Očekujem da će predmetna kuća sa zemljištem biti ispražnjena od stvari i predana mojem klijentu. Samo na taj će način nepravda iz 1938. godine biti konačno ispravljena – zaključuje odvjetnica L. F.
