Svi mi imamo bezbroj uloga. Možemo biti očevi, zaposlenici te i te tvrtke, prijateljice, kćeri, plesači, navijači, zaručnici, ljubavnici, spisateljice… Osjećaj da nekome ili nečemu pripadamo jedna je od stvari koje nas određuju. I logično je da želimo biti povezani s drugima, ali ne bismo trebali biti vezani njima.
Naime, još su donedavno bile vrlo jasno definirane društvene uloge. Znalo se kako se treba ponašati muškarac, a kako žena, što je prikladno za samohranu majku u četrdesetoj, a što nije.
Što je dužnost prijatelja? Sve su te norme bile mnogo preciznije definirane nego što su danas. Ne znači da smo zbog toga nužno živjeli sretnije jer su to možda bile i ograničavajuće odrednice, ali smo dublje osjećali da znamo što se očekuje od nas. Dok će mnogi gledati na tu poroznost društvenih normi kao nešto negativno, korisno je napomenuti i pozitivan aspekt, a to je da danas imamo mnogo više slobode u definiranju svojih uloga, kao i pravila ponašanja za te uloge.
Naravno, sa slobodom dolazi i odgovornost, a ona zna biti velik uteg jer se prečesto događa da su naše uloge sukobljene. Naime, često se događa da se jedna stvar traži od nas kao majki, sasvim druga od nas kao supruga, treća od nas kao kćeri, a četvrta od nas kao prijateljica. I kako se onda ponašati? Koje uloge zadovoljiti? Čije potrebe prvo zadovoljiti? Smijemo li uopće nekome reći ‘ne’? Kako odrediti prioritete? I možda najvažnije pitanje – kako znati tko si kad ne igraš nijednu od navedenih uloga?
Sve su to velika pitanja na koja nema jednostavnih odgovora, ali zato ima korisnih smjernica koje nam mogu pomoći otkriti našu ulogu u životu. Smjernice nam mogu pomoći da, umjesto odrađivanja života, odnosno samo obavljanja svega što se traži od nas, počnemo kreirati život koji će sve više odgovarati onome što uistinu želimo. Pa da tako i osjećaj da stalno moramo zadovoljavati ono što drugi traže od nas počnemo transformirati u život koji će više odgovarati onome što uistinu želimo mi sami.
I, naravno, da nitko od nas ne može zadovoljiti sve ljude oko sebe. Ali ponekad je nužno drugima reći ‘ne’ da bismo sebi mogli reći ‘da’. Ponekad je nužno ne zadovoljiti potrebe ljudi oko nas da bismo mogli zadovoljiti svoje. Ponekad je nužno biti nepristojan prema drugima i odbiti ih da ne bismo bili nepristojni prema sebi i svom životu. Inače upadamo u klopku življenja za druge, života koji su nam oni namijenili, a ne života po našim pravilima u kojem ćemo sigurno zadovoljiti sve one koji nam žele sreću, ali ćemo znati reći ‘ne’ svima koji žele da plešemo kako oni sviraju.
Nakon megauspješne serije nastupa na temu ‘Ljubavologije’, popularni pisac i sociolog Bruno Šimleša vraća se temeljnoj knjizi i dolazi nam sa setom novih pitanja i novih odgovora. Dosadašnja tri predavanja posjetilo je 800 osoba, a sav Brunin honorar ide u humanitarne svrhe. Četvrto predavanje je u utorak, 14. svibnja 2013. godine, u Cineplexx centru Kaptol, Nova Ves 17, Zagreb, s početkom u 19 sati, a ovoga puta na temu ‘Kako pomiriti sve svoje životne uloge’.
U svojoj knjizi ‘Škola života’, u izdanju V.B.Z-a, Bruno Šimleša razbija neke od najčešćih zabluda i krivih uvjerenja o životu, ali i o literaturi samopomoći. Iako se govori o mnogim uobičajenim temama za tu vrstu literature, o njima se ne govori na uobičajen način.
