Uzdanica zadarskog SDP-a, kojeg je blagoslovio i presveti nam premijer Milanović, Ivo Bilić, poznato je, bankar je već dugi niz godina. Manje je poznato da je ljubitelj životinja, posebice svog vučjaka Willya (ironično, na istom tom jeziku od kojeg potječe ime psa, istom riječju, dakako, može se nazvati i jedan organ, no…), da voli svoj grad Zadar… Vjera i obitelj, za razliku većine Zadranka i Zadrana, njemu valjda nisu važni pa ih nije ni naglašavao. Ima valjda čovjek svoje razloge, pretpostavit ću.
Isto kao što ću pretpostaviti da je zbog činjenice kako se, baš kao što to Batman čini logotip šišmiša, diči stranačkom neovisnošću i nepripadnošću, javnost, valjda sasvim slučajno i dementno, zaboravio informirati da je bio aktivni član Titove mladeži. Da je podupirao pokojnog nam predsjednika svih naroda i narodnosti, te da je u slavu i čast lika i djela istoga, punog srca i ponosa poput pravog omladinca, istome nosio i štafetu.
“Ove godine ponosni i s gordošću kličemo 35. godini slobode, mira i izgradnje socijalizma naše, Titove Jugoslavije.” – stoji to kao uvod u početak teksta, kojeg je davne 1980. godine objavio zadarski Narodni list, a čiji je autor, pretpostavit ćete, sam Ivo Bilić.
Nije tu ništa posebno sporno, ljubav je izražavao javno, publicirajući je u tada jednoj od najčitanijih tiskovina. Istina, ljubav prema drugom muškarcu u to doba nije bila nešto posebno prihvaćena u društvu, no ipak je to bio njegov predsjednik. Kojim se, ne zaboravimo, dičio.
“Dočekujući ovogodišnju jubilarnu 35. Štafetu mladosti, mladi naše društveno-političke zajednice osjećaju se spremniji no ikada ranije da iskažu ljubav Titu i odanost revoluciji i da još jednom kažu ‘Mi smo Titovi, Tito je naš’”, stoji to u zaključku Bilićevog teksta, nabijenog ljubavlju i ponosom prema Titu.
Pretpostavit ću da je Bilić, baš poput mene, bio i Titov pionir. Ta, tko je tada mogao pokazati da je Hrvat, da je katolik ili nešto što se lako stavi pod zajednički nazivnik. Nitko, naravno. Sjećam se priče kako mi je pokojnom djedu, tamo 70. i neke, u dvorište kuće bačena ručna bomba, samo zato što je bio Hrvat. Od istih ovih koje je slijedio, tada, današnji kandidat za gradonačelnika, najlipšeg grada na svijetu. I sad bi ja trebao glasovati za njega. Da ne bi.
Dobro, koga zapravo boli ona stvar za koga ću ja glasovati. No, zanimljivo je, vratit ću se na početnu misao ove kolumne, Bilićeva dementnost. Ili namjernost, usudim se reći. Zašto je nešto tako živopisno, nešto o čemu je pisao s toliko ponosa, zaboravio podijeliti s javnošću. Znam, pouzdano, ima toga još što je dotični prešutio, no ostavljam to njegovoj savjesti i moralu. Ja spavam ko’ beba kad legnem. A on?
Pitao sam se prije koji dan, dok sam gledao njih 4-5 kako se užurbano ispod redakcijskog nam prozora, trpaju u Bilićev Golf, ne bi li čim prije podijelili letke, moleći za pokoji glas više. Žao mi je samo što nisam imao priliku pogledati taj letak. Vjerujem da crvenilo vrišti sa svih strana, no, ovaj put dobro prikriveno, ne bi li zatajilo prošlost gradonačelničkog nam kandidata.
I što sada? Kroz koji sat na snagu stupa predizborna šutnja. Vi ćete glasovati onako kako vam savjest i pamet nalaže, a ja… mislim da ću se nakon svega pročitanog, a objavljenog spomenute davne 1980. godine, poslužiti Palomom, Zewom ili nekim sličnim, papirom, je l’te. Dobro će mi doći nakon svega.
