Od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas nezaposlenost je jedan od najozbiljnijih problema, osobito zato jer selektivno najviše pogađa mladu generaciju. Dodatni problem je što su nezaposleni mladi ljudi, u usporedbi sa zaposlenima, kvalificiraniji, a vrijeme čekanja na prvo (i odgovarajuće) radno mjesto sve se više prolongira. Tijekom tog mučnog procesa čekanja mladi postaju sve uvjereniji da još jedino obitelj ostaje ta koja se starala o njihovoj budućnosti i/ili sudbini, sve do najnovije, koju nazivam “stečajna obitelj”.
Durkheimovim jezikom kazano, mladi su s obzirom na očekivanu organsku solidarnost s institucijama sistema ostali «kratkih rukava», a do skora je prevladala mehanička solidarnost u krugu obitelji. Ovakva zavisnost mladih od obitelji i institucija, u vječitom iščekivanju boljeg sutra predstavljala je osnovnu zapreku na putu ostvarenja osobne i građanske samostalnosti.
Mladi zrcale probleme društva
Tko ima mladu generaciju, ne znači da ima budućnost (vjerovali su ideolozi nacizma). Na takvu ideološku podlogu uzvratio je „filozof nade“ E. Bloch tezom da onaj tko ima budućnost ima i mladu generaciju. Da bismo shvatili karakteristike mlade generacije, moramo promijeniti percepcije kako su oni „skeptična generacija“(H. Schalsky), ili suprotno tome, «revolucionarni« (H. Marcuse), odnosno «perfekcionisti» (A. Maslow). Okolnosti određuju kad će oni biti jedno a kada drugo.
Mladi su ogledalo i korektiv društva. Mladi žive u društvu krize koju oni nisu proizveli, društvu rizika koji oni nisu proizveli, nego upravo oni postaju žrtve društva krize i društva rizika koje je proizveo svijet odraslih. Oni postaju rizična populacija, a sve veći broj se ponaša rizično. Mladima je ukradena budućnost i ideali, sustavno im se potiralo dostojanstvo, (samo)afirmacija… Dužničko ropstvo je zahvatio roditelje i djecu u obitelji koju zovem „stečajna generacija”. Pojavom te generacije možemo očekivati neviđeni odljev mozgova, nikad izraženiju agoniju preživljavanja i (auto)destrukcije. U stečajnoj generaciji mladi više nisu isključeni iz agonije egzistencijalne drame njihovih roditelja, koji rade, a ne primaju plaće, ili agonije čekanja zaposlenja (nakon otkaza). Drama te generacije ugrožava obitelj u stečaju, a državu nam Premijer nazove „slučajnom državom.”
Istraživanja koja kontinuirano privodi Gfk-Centar za istraživanje tržišta u Hrvatskoj, pokazuju da prosječna zaposlena obitelj u Hrvatskoj ima tri kredita od kojih je jedan (i najveći) stambeni. „Sretnicima“ koji rade osobni dohodak služi za preživljavanje, a pomoću minusa s tekućih računa i/ili putem kreditnih kartica proživljavaju agoniju preživljavanja. Kad se računi nagomilaju, posežu za nenamjenskim kreditima kojima podmiruju zaostale dugove. Tako nam i „slučajna država” funkcionira.
Nikada kao danas u Hrvatskoj nije bio nepovoljniji odnos zaposlenih i umirovljenika, nikada veći broj nezaposlenih…Danas je oko 70.000 poduzeća u blokadi. U brojnim poduzećima radnicima se ne isplaćuju plaće, ili su primanja nedovoljna za egzistenciju.
Ranije su roditelji o svojoj „djeci“ materijalno skrbili i kad su pronašla prvo radno mjesto. Sada se stvar značajno zakomplicirala sa „stečajnom generacijom“. Zadnjih godina imamo prosječnu obitelji kada roditelji ne mogu skrbiti više ni o sebi niti svojim potomcima. Na tisuće „starijih“ radnika ne mogu pronaći posao jer još nisu stekli pravo na mirovinu i jer su zarobljeni u bezizlaznoj situaciji, preživljavanja na rubu siromaštva. Ova mlada generacija svjesna je da više ni od roditelja nema pomoći, osjećajući da bi oni sada roditeljima trebali pomoći, što im nije moguće. Istraživanje 2013. godine koje je vodila dr. sc. Vlaste Ilišin, objavljeno u knjizi “Mladi u vremenu krize” pokazuje da su mladi najveće žrtve aktualne krize. Zbog urušenog gospodarstva na mladima je ekspanizirala stopa nezaposlenosti. Ta je stopa sada 46 % i sada Hrvatska zauzima treće mjesto, iza Španjolske i Grčke. Istraživanje je pokazalo da čak 40 posto mladih koji rade ne rade na poslovima odgovarajućima njihovoj diplomi.
Posljednja kriza, konstatira Ilišin „paralizira mlade”, od egzistencijalne ugrozbe do zasnivanja obitelji. Prinudno ostaju živjeti s roditeljima koji im, za razliku od ranijih vremena, ne mogu više pomagati. To (do)vodi do nemogučnosti osamostaljivanja mladih, gdje je od presudnog značaja materijalni „položaj njihovih roditelja“ (Ilišin). Čak dvije trećine mladih, iz spomenutog istraživanja, spadaju u kategoriju uzdržavanih članova obitelj. To se ne odnosi samo na mlade bez posla, koji nemajući drugog izlaza ostaju s roditeljima, nego i na one koji su zaposleni, ali su im primanja u prosjeku 20 posto niža od prosječnih u Hrvatskoj, pa ne pomišljaju na osamostaljivanje kod zasnivanja obitelji, kupnje ili iznajmljivanja stana.
U sličnom istraživanju V. Ilišin provedenog 1999. godine, 18 % mladih se izjasnilo da ne žele napustiti Hrvatsku zbog ekonomskih razloga, dok je u najnovijem istraživanju takav stav iskazalo čak 70 % ispitane mlade generacije. Planirati budućnost u krajnje nesigurnim uvjetima života postaje neracionalno, a racionalno postaje životinjarenje. Umjesto socrealističe fraze “Na mladima svijet ostaje” nova krilatica bi mogla biti „Mladima samo bijeg ostaje.” Na medijsku indoktrinaciju prije glasovanja na referendumu pristupanja Hrvatske u EU, mladi se oglasiše grafitnim porukama: „Moderno ropstvo – EU“ i „Karakter države određuju beskičmenjaci“. Danas mladi upozoravaju grafitom: „Molim pametne da ne posustaju jer stanje je kritično“.
