Bez rasprave, a obvezujuća za sve koji su je prihvatili, Bolonja je upropastila sustav studiranja na društveno- humanističkim studijima. Otkada je potpisana, 19. lipnja 1999. godine, „Bolonjska deklaracija“ je postavila velike ciljeve, a da se ništa od toga nije ostvarilo u praksi. Oni koji su za tu nametnutu reformu kažu da su ciljevi Bolonje ispravni, ali da se „slabo implementiraju“.
Međutim, dobro postavljeni ciljevi se lako operacionaliziraju. Problemi implementacije Bolonjskog procesa nezaustavljivo se množe s preopterećivanjem profesora i studenata, snižavanjem kriterija studiranja, iscjepkanosti kolegija, izostankom (u Deklaraciji predviđenog) mentorskog rada, veće mobilnosti nastavnika i studenata, nepotrebnim administrativnim poslovima, nemogućnošću zapošljavanja prvostupnika, segmentiranje studija s nekritičkim otvaranjem veleučilišta…
Iskustva iz inozemstva
Najsnažniji pokret otpora prema Bolonjskoj reformi zabilježen je u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji i Francuskoj gdje su studenti u posljednjim prosvjedima tražili njeno ukidanje! Nismo se upitali zašto susjedni Slovenci nisu preuzeli Bolognu.
Intelektualno uvjerljiv protest protiv njezine doktrine i prakse napisao je bečki filozof i sveučilišni profesor Konrad Paul Liessmann u knjizi „Teorija neobrazovanosti“ kaže: „Dok se s jedne strane znanje prodaje kao resurs budućnosti, o čemu svjedoči metafora o eksploziji znanja, dotle s druge strane opće znanje opada“. Bolonju nazva „bijedom europskih škola“ i pita: „Zar se putem iscjepkanih kolegija potiče studiranje i kritičko mišljenje!?“
U časopisu „Current Contents“, u broju 22 iz 2009. godine, izišao je tekst dr. Alfreda Burgera (iz Züricha). Naslov članka je „Deset godina američki orijentirane bolonjske reforme“. Burger zaključuje: „Bolonjska deklaracija je postavila velika obećanja. Navodni cilj bila je veća protočnost sveučilišnih predavanja, povećanje studentske mobilnosti i veća razmjena znanja među europskim sveučilištima. Ta je reforma korjenito izmijenila povijesno uvjetovane europske obrazovne sustave, te ih standardizirala i prilagodila američkom sustavu“.
Zaključak Vijeća EU o ulozi obrazovanja i stručnog usavršavanja kod implementacije Strategije do 2020. godine naglašava potrebu da se programi visokog školstva moderniziraju, te pozivaju zemlje članice da promiču „intenzivnu suradnju između visokoškolskih ustanova, istraživačkih instituta i poduzeća s ciljem znanja kao temelja za inovativan i kreativan razvoj ekonomije“. To su obične politikantske floskule, bez (nužne) Studije izvodivosti. Kako to postići, nigdje se ne spominje, pa makar i jednim poticajnim primjerom. Europska komisija u Priopćenju Europskom parlamentu „Poticanje rasta i radnih mjesta“ – Agenda za modernizaciju europskog sustava visokog obrazovanja samo deklarativno ističe da „u politici razvoja visokog školstva treba poticati mobilnost studenata i eliminiranje nepotrebnih prepreka za prelazak među učilištima, preddiplomskim i diplomskim programima za prekograničnu suradnju i razmjenu“. U Hrvatskoj su, istovremeno, od resornog Ministarstva i rektorata sveučilišta došli naputci za ukidanjem vanjske suradnje, čime se smanjila mobilnost.
Naša iskustva
U prošlih desetak godina u Hrvatskoj je otvoreno tridesetak visokih učilišta i tri nova sveučilišta. Ekspanzija (obrazovanja) je išla na štetu kvalitete. Bolonjska reforma koja je u Hrvatskoj nametnuta 2005.godine, godinu prije je bilo 400 studijskih programa, a danas ih je trostruko više. U mjerama restrikcije, na brojnim sveučilištima u Hrvatskoj ukidana je vanjska suradnja i tako se i u tom segmentu pokazala njezina apsurdnost, odnosno nemogućnost (praktične) implementacije.
Bolonja je po pitanju kvalitete povratak u srednju školu. Gotovo svi studenti nastavljaju diplomski studij, jer prvostupnik ništa ne znači! Ne dobivaju diplomu, (nego kvazi uvjerenje) koja bi bila ekvivalent nekadašnjoj višoj stručnoj spremi! Ni tržište rada ne prepoznaje kategoriju prvostupnika.
Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, u svibnju prošle godine, kao obvezni cilj navodi skraćivanje vremena studiranja. U njemu se navodi podatak da je Hrvatska u 2011. godini imala „dvadeset posto visokoobrazovanih u populaciji od 25. do 64. godine“ (?!), a treba težiti ispunjenju „strateškog cilja“, a to je da najmanje 40% stanovništva u dobi od 30. do 34. godine do 2020. godine u Europi „treba“ imati završen visoki stupanj naobrazbe! Je li to poziv za štancanjem diploma? Ni riječi o izgubljenoj kvaliteti i kompetencijama studenata kojima se, s Bolonjom, produljilo studiranje (od ranijih četiri na sadašnjih pet godina). Prvostupnici nemaju diplomu, niti kompetencije koje bi ih trebale, (a nisu) kvalificirati za konkurentnost na nacionalnom i globalnom tržištu rada. Nakon tri godine se nemaju gdje zaposliti. Za resorno Ministarstvo Hrvatske najveći je problem broj studenata koji odustaje od studija, kao i prosječno vrijeme potrebno za stjecanje kvalifikacije. Prema izvještaju OECD-a za RH iz 2008. „prosječno vrijeme studiranja predbolonjskih programa u trajanju od četiri godine bilo je 7, 5 godina.” (izvor: OECD Thematic Review of Tertiary Education – Country Note: Croatia”- 2007.) Dakle, skraćivanje vremena potrebnog za stjecanje kvalifikacije je bio jedini strateški cilj Ministarstva znanosti Hrvatske, samo zato jer su takvu direktivu dobili „izvana“. Sad su nas konačno poslušali (iz akademske zajednice) i traže „reviziju Bogonje“.
Omjer studenata i nastavnika je ostao isti kao i prije Bologne, a mentorski rad je i pogoršan zbog većeg priliva studenata- ekspanzije obrazovanja. O silnim administrativnim poslovima nastavnika da i ne govorim. Da budem ironičan, još nam samo nedostaju dnevnici kao i u pučkoj i srednjoj školi!
Bolonja je povećala birokraciju nastavnicima zbog „famoznih“ ECTS bodova, koji ne odgovaraju stvarnoj „težini“ pojedinih kolegija.
Vrednovanje rada nastavnika od studenata je pokazala lažnu sliku da profesori imaju prosječnu ocjenu (4), a studenti priznaju da makinalno daju najviše ocjene profesorima kako bi se oslobodili „anketomanije“. Deset posto studenata Sveučilišta u Zadru priznaje da zaokružuju (na skali od 1 do 5) ocjenu izvrstan po inerciji (i tako nastavnici dobili privid dobrog sveučilišnog profesora).
Ponavljam svoje teze: „Bolonja“ je povratak u srednju školu i obezvređivanje zdrave pameti. Podržavam njemačke, francuske, austrijske i švicarske studente koji su tražili njezino dokidanje. Vrijeme je konstatirati da je to poguban eksperiment koji ni u jednom cilju nije realiziran. Neselektivna ekspanzija visokih učilišta stvorila je armiju nezaposlenih i upropastila kvalitetu studiranja.
Novi privatni fakulteti, veleučilišta i sveučilišta niču kao gljive poslije kiše, a u određenim sredinama to već graniči sa „štancanjem“ diploma. Omjer studenata i nastavnika su nepovoljniji nego prije Bolonje. Mogućnost zapošljavanja u odnosu na stručnu spremu prije je bila znatno veća nego danas. Brojnim fakultetima nedostaje nastavnika i materijalnih uvjeta za normalnu provedbu nastave, više od nametnute reforme. Bolonja” je upropastila sustav studiranja, osobito na društveno-humanističkim studijima i donijela niz (nepotrebnih) rascjepkanih predmeta. Ugušila je kritičko razmišljanje i kvalitetu (nekadašnjeg) studiranja. Studenti imaju manje kompetencije nego ranije, a na nekim društveno-humanističkim studijima provlače se kroz studij sa tuđim skriptama bez pročitane knjige! Na svim stupnjevima obrazovanja treba smanjiti obvezne a povećati izborne kolegije. Zaključno: Ako je obrazovanje „obraz“ nacije, onda smo ga s Bolonjom definitivno izgubili.
