Ako sam umjetnik, ne znači da ću raditi besplatno. Ova je izreka česta kada govorimo o svijetu umjetnika, piscima, slikarima, fotografima, glazbenicima… Mnogi smatraju da umjetnici ne traže da se njihov posao plati, jer oni svoj posao rade iz ljubavi i puno im je važnije da svoj rad pokažu svijetu, nego da za njega budu plaćeni. Ne znam tko je izmislio ovu tezu, ali ona uopće nije točna. Ja bih ovu izreku s početka rečenice promijenila u: Ako sam umjetnik, ne znači da ne moram plaćati režije.
No, ovo nije kolumna o umjetnicima, ali se izreka odnosi na jednu kategoriju ljudi u našem društvu, a to su novinari. Ne svi novinari, već novinari koji ne dobivaju plaću. Odnosno, novinari koji su prevareni. Znam, sad se vi mislite kako novinari nisu jedini koji ne dobivaju plaću, ali problem je u tome što o novinarima skoro pa i nema tko pisati. O ostalim obespravljenim radnicima možete saznati baš zahvaljujući novinarima, a o sudbinama novinara nećete saznati od nikoga. Njih nećete vidjeti na televiziji i nećete o tome pročitati u novinama. Ovo sve pišem jer je u zadnje vrijeme nekoliko mojih dragih prijatelja novinara završilo na cesti, njihov rad neće biti plaćen, a za to nitko neće odgovarati.
Prvo je nekoliko mojih prijatelja ostalo bez posla nakon što se ugasila ona tiskovina nazvana “21. stoljeće“. U taj projekt nisam vjerovala od prvog dana, ali ne zato jer ne mislim da na tržištu nema mjesta za još neke dnevne novine, već zbog nekih drugih stvari, ali to sad nije bitno. Ljudi su posao izgubili praktički preko noći. Naprosto je jedan dan netko odlučio da novine sutra neće izaći i to je bio kraj priče. Plaće od zadnja dva mjeseca vrlo vjerojatno nitko od njih neće vidjeti, neki od njih neće vidjeti honorare ni za puno duži period, popala maca i to će isto biti kraj priče. Nitko se neće pobrinuti da ti ljudi dobiju novac koji su zaradili.
I taman sam pomislila da će moji ostali kolege bez straha da neće biti plaćeni nastaviti raditi svoj posao u nekim drugim redakcijama, pojavila se nova priča. Prijateljica se javila na oglas kojeg je objavio portal “princip.hr“. Skupljali su ljude da im pišu tekstove mjesec dana na nešto što se zove probni rok, onda su im svima otkazali suradnju i objavili već napisane tekstove pod tuđim imenom. Neki su zaprijetili tužbama pa su se tekstovi malo preradili da ne budu isti i tako su objavljeni.
Iako su u pitanju dvije različite redakcije, princip je isti. Ja ga zovem “princip 21. stoljeća”, a svaka slučajnost s imenima tih dviju redakcija je namjerna. Novinarstvo je, kao i većina ostalih poslova u Hrvatskoj u posljednje vrijeme spalo na niske grane, a onda se uvijek nađe netko tko će iskoristiti očaj nezaposlenih ljudi i podvaliti im priču o super poslu. U slučaju 21. stoljeća još nekako i mogu naći neko opravdanje, sumnjam da su mislili da će tako brzo propasti, ali me puno više muči priča s portalom princip.hr. Očito je da od kad su objavili oglas da traže novinare da su imali namjeru prevariti ljude, jer inače ne bi inzistirali na probnom roku od mjesec dana. Naime, novinarska struka je takva da nju možeš bez problema provjeriti, zguglati, znaš kako i što većina novinara piše, ne treba ti mjesec dana fore da vidiš jesu li dobri ili ne.
Razmišljala sam o tome hoću li napisati ovu kolumnu ili ne, jer znam da će neki od vas reći: Što ova lupeta, ti novinari su ionako ljenguze, nisu ništa drugo ni zaslužili, obespravljenih radnika ima koliko hoćeš…
Upravo zato jer obespravljenih radnika ima koliko hoćeš treba upozoravati na ovakve primjere. Možda se ne čine tako teški i dramatični kao primjeri ljudi koji nisu plaću vidjeli šest mjeseci, ali svaki zajeb počinje s malom stvari. Prvo ne dobijete plaću mjesec dana, ali se nadate da ćete je dobiti idući mjesec. Ali, onda je ne dobijete ni idući mjesec, pa se nadate da ćete dobiti onaj mjesec iza… I tako dočekate šest mjeseci ili godinu dana bez plaće, jer vam se mjesec dana bez plaće ne čini tako strašno.
Ali, ima još jedan razlog zbog kojeg sam htjela napisati ovu kolumnu. Iz principa (svaka sličnost s imenom portala je namjerna). Naprosto mi je gadljiv broj ljudi koji misle da mogu tek tako nekog iskoristiti, odbaciti i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Možda i možete nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, ali postoje oni koji pamte što ste napravili.
