Nezaposlenost je jedan od najozbiljnijih problema, osobito zato jer broj nezaposlenih neprestano raste i selektivno najviše pogađa mladu generaciju i “ljepši spol”. Žene i mladi ljudi su usporedbom sa starijim uposlenima kvalificiraniji, a vrijeme čekanja na prvo (i odgovarajuće) radno mjesto se nezaustavljivo prolongira. Oni koji rade postavljaju se na neadekvatnim i slabije plaćenim poslovima, u odnosu na starije zaposlenike. Naslijeđen je sustav zapošljavanja «preko veze», koji selektivno najviše pogađa mlade (žene). Znatan broj žena se prilikom razgovora za posao susreće se s „pitanjima namjera rađanja i planiranja obitelji (37,8 posto), što je povreda Zakona te pokazatelj spolne diskriminacije. Jednoj petini ispitanica postavljana su i druga dodatna pitanja iz privatnog života“. (Iz istraživanja Branka Galića i Krunoslava Nikodema ).
To potvrđuje podatak iz drugog istraživanja (Institut za razvoj tržišta) da čak 76% mladih smatraju da su izloženi diskriminaciji prilikom procesa zapošljavanja ili tijekom samog procesa rada. Iako su žene Osječko-baranjske županije obrazovanije od većine zaposlenih žena u Hrvatskoj, iste primaju čak 11 posto manje plaće od prosjeka plaća žena u Hrvatskoj (vidjeti u Glasu slavonije od 8. ožujka).
Međutim, stručnjaci iz Zavoda za zapošljavanje u Osijeku ne daje odgovor na pitanje: Ako da je zaposlenost žena Osječko-baranjske županije u odnosu na muškarce izraženija u sektorima obrazovanja, zdravstvene zaštite i socijalnoj skrbi, kako to da imaju znatno manja primanja od muškaraca, (kada se zna da u tim sektorima žene rade najvećim dijelom u školama ili državnim ustanovama)? Nezaustavljiv proces feminizacija na nastavničkim fakultetima govori o ugrozbi prosvjetne struke. To je drugi problem, koji ovom prigodom neću otvarati.
Obitelj na udaru
Istraživanja koja kontinuirano privodi Gfk-Centar za istraživanje tržišta u Hrvatskoj, pokazuju da prosječna zaposlena obitelj u Hrvatskoj ima tri kredita od kojih je stambeni najveći, najmasovniji i- najpogubniji, osobito onaj u „švicarcima“. „Sretnicima“ koji rade, osobni dohodak služi za preživljavanje, a pomoću minusa s tekućih računa i/ili putem kreditnih kartica proživljavaju agoniju preživljavanja, koji im se sad izmiće zbog „skrbi” o građanima/kama od strane S. Linića, ministra od Financija. Kad se računi nagomilaju, posežu za nenamjenskim kreditima kojima podmiruju zaostale dugove. Isto radi i Linić, koji Državu nastavlja zaduživati, (bez da pita građane ili saborske zastupnike), al’ sada limitira koliko građani mogu ići „u minus”. Sadašnji vladajući u Hrvatskoj hvale se novim zaduživanjima da pokriju rupe u proračunu i/ili „pokriju” zatezne kamate, gdje u konačnici stradava hrvatska obitelj. Linić slijedi naputke Svjetske banke i MMF potičući zaduživanje građana! Za to imam(o) materijalne dokaze!
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, kupovna moć prosječnog građanina u Hrvatskoj je 40% manja od kupovne moći prosječnog stanovnika zemalja EU. Nikada kao danas u Hrvatskoj nije bio nepovoljniji odnos zaposlenih i umirovljenika, nikada veći broj nezaposlenih, (nismo daleko od 400 tisuća)! U Hrvatskoj jedna trećina dugotrajno nezaposlenih ima više od pedeset godina. Starosna i spolna diskriminacija postaje najrasprostranjeniji oblik diskriminacije na tržištu rada. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u vrijeme socijalizma manje od pet posto nezaposlenih građana Hrvatske imalo je preko pedeset godina. Prije jedanaest godina bilo ih je dvanaest posto, do 2010. godine postotak se udvostručio, a danas narastao na 27 posto.
Populacijska predviđanja govore da će do 2030. u razvijenim državama svijeta svaka sedma osoba biti starija od šezdeset godina. Odatle MMF daje direktivu Liniću da podigne satrosnu dob za „sretnike” koji će raditi do 67 godine (uključujući žene). Da će tako biti, znantno ranije sam upozoravao. Danas je gotovo 15 posto stanovnika u Hrvatskoj starije od 65 godina, dodatnih 800 tisuća stanovnika je u dobi između 50 i 60 godina. Broj umirovljenika i nezaposlenih je cca 1,5 milijuna, što je više od broja zaposlenih. Za ekonomski prosperitet jedne države princip je da broj zaposlenih treba znatno prelaziti (združene) brojke umirovljenika i nezaposlenih. Zaposleni u Hrvatskoj će joj malo moći “izdržavati” teret odvajanja za nezaposle i umirovljenike. Ta “tiha revolucija” starenja nadilazi nekada pesimističke demografske podatke.
Premda su roditelji najodgovorniji za odgoj svoje djece, države bi trebale materijalno stimulirati majke koje ne rade, ali da su – odgajateljice! Socijalna država bi trebala zaustaviti negativna demografska kretanja: opadanje stope nataliteta, starenje populacije, odgađanje ulaska u brak, raspad obitelji i osigurati mladima perspektivu.
Ranije su roditelji o svojoj „djeci“ skrbili i kad su pronašla prvo radno mjesto. Sada se stvar značajno zakomplicirala sa „stečajnom generacijom“. Zadnjih godina imamo epidemiju obitelji gdje roditelji ne mogu skrbiti više ni o sebi niti o svojoj djeci, zarobljeni u bezizlaznoj situaciji preživljavanja na rubu siromaštva. Današnja mlada generacija svjesna je da više ni od roditelja nema pomoći, osjećajući da bi oni sada roditeljima trebali pomoći, što im nije moguće. Mladi žive u državi koja ih tretira kao problem, a izlaza nemaju. Agonija neizvjesnosti uočena je od depresije do porasti (auto)destrukvcije i – samoubojstava. Istraživači će tek otkrivati posljedice „stečajne generacije“, a psihijatri imati posla kao nikada ranije. Do tada će se vladajući veseliti ulasku u EU. Ne zadugo. I srpanj je blizu!
