Živimo u društvu koje još uvijek od muškaraca traži da potiskuju svoje emocije, no neki od njih polako se bude i otkrivaju cijelu jednu novu stranu samih sebe.
Vrlo često se može čuti da su žene emotivnije od muškaraca. Znači li to da su muškarci odvojeni od svojih emocija? Katkada je to doista tako, ali postoje muškarci koji malo pomalo upoznaju svoje emocije. Jedan od njih je i Paul O’Grady, autor knjige ‘Ja, tata iz Irske’ koju je izdao Algoritam.
Paul O’Grady u knjizi piše o svojemu životu, a posebno o očinstvu koje ga je na neki način i ponukalo da istraži svoje emocije. ‘Ono što mi je nedostajalo nije bilo izražavanje emocija, već potvrda od strane muškog društva da bi one mogle biti korisne, čak i u najmuževnijim životnim trenucima… Ono što je moglo pomoći bilo je priznanje da su osjećaji, uključujući intuiciju, dobra stvar i da bi trebali biti dio analitičkog alata ma kakva me životna situacija snašla’, piše autor.
Muške emocije – iznimka, a ne pravilo
Svjestan je da i u najmodernijim društvima još uvijek prevladava vjerovanje da su emocije rezervirane isključivo za žene. U skladu s tim, vjeruje se i da muškarci onda ne znaju baš puno o emocijama, ali ni o intuiciji: ‘Ako ste odrasli u društvu koje vjeruje da muškarci nemaju jaku intuiciju ili osjećaj za nešto, onda ste jedan od većine muškaraca na ovom svijetu koji koriste tek djelić svojih sposobnosti u interpretaciji ljudske prirode i svijeta. Nasreću, u mojem su slučaju i obitelj i škola bila mjesta gdje je bilo moguće izraziti ta unutarnja zapažanja ili osjećaje, iako je priznavanje njihove vrijednosti bilo prije iznimka nego pravilo.’
Dakako, mnogo toga vezanog uz emocije krije se u odgoju. Žene su odgajane tako da im je dopušteno, primjerice, zaplakati, dok je takvo ponašanje kod muškaraca nedopustivo još od djetinjstva. Kod muškaraca naglasak je uvijek na onom praktičnom dijelu odgoja. Toga je svjestan i Paul O’Grady, ali smatra da takav krut odgoj dječaka ipak ne treba u potpunosti izbjegavati: ‘Bez surovosti muškog odgoja i povremenog potiskivanja emocija, ne bih se mogao suočiti sa svijetom muškaraca. Sa 16 godina nepravedno sam otpušten s prvog posla. Suzdržao sam suze i stisnuo ruku vlasniku koji je znao da je za to kriv njegov poslovođa čije se odluke morao pridržavati. Možda mi je u to vrijeme učinio i uslugu, naučivši me da stvari ne ispadnu uvijek onako kako očekujemo. Dečki moraju biti snažni i, da, bit će prilika kad će trebati zatomiti emocije, ali ne uvijek. Bilo bi to kao da povećavate dug koji se naposljetku ipak mora platiti.’
Emotivna inteligencija
Danas se više nego ikada naglašava važnost emotivne inteligencije koja je, kako pokazuju brojna istraživanja, ključ uspješnosti u životu. No mnogi zapravo ni ne znaju što znači biti emotivno inteligentan, a Paul O’Grady ukazao je i na taj problem: ‘Biti emocionalno inteligentan nije isto kao i biti pretjerano emotivan. Naša djeca trebaju našu ljubav, potvrdu da mogu koristiti svoje emocije, kao i pokoji udarac u guzicu jer je, što god htjeli postići, potrebno u to uložiti mnogo truda.’
Iz svega navedenog potpuno je jasno da muškarci nisu ‘cijepljeni’ od svojih emocija. Društvo ih je naučilo da ih skrivaju, ali muški svijet se polako budi i upoznaje i tu svoju stranu. Pokazuje to zorno i knjiga Paula O’Gradyja ‘Ja, tata iz Irske’.