Izbori hrvatskih članova u Europski parlament omogućuju biračima da prvi put utječu na redoslijed kandidata na listama, ali je taj utjecaj ograničen i prilikom kandidiranja i prilikom preračunavanja glasova u mandate.
Kada bi se izborni model prema kojem će se birati članovi u Europski parlament iz Republike Hrvatske koristio i na sljedećim parlamentarnim izborima, kako bi prošli čelnici najjačih političkih stranaka u Hrvatskoj? Bi li Zoran Milanović, Tomislav Karamarko i Dragutin Lesar dobili dovoljno preferencijskih glasova da i bez prvog mjesta na svojim listama ponovno uđu u Hrvatski sabor? Bi li birači više glasova dali nekim drugim kandidatkinjama i kandidatima na stranačkim listama nego li njihovim čelnicima? I što bi to značilo za aktualne prvake stranaka? O tome se može samo spekulirati jer zasad nema ozbiljnijih najava da će se preferencijsko glasovanje primijeniti na nekim drugim izborima osim na europskim. Šteta, jer je to jedna od najboljih novina u hrvatskom izbornom zakonodavstvu u posljednje vrijeme. Pritom se u dijelu komentara kao najveća prednost ističe to da će na prvim europskim izborima koji Hrvatsku čekaju u nedjelju 14. travnja birači prvi put imati mogućnost glasovanja za otvorene liste jer osim za liste mogu glasovati i za pojedine kandidate na njima.
To nije točno. Liste o kojima će hrvatski birači odlučivati na skorim europskim izborima nisu otvorene, nego i dalje zatvorene, ali neblokirane. Oblik izbornih lista vezan je uz izborno nadmetanje kao jedan od strukturnih elementa svakih izbora. Liste se dijele na zatvorene ili otvorene ovisno o tome omogućuje li zakonsko rješenje da birači glasuju isključivo za jednu predloženu listu ili sastavljaju vlastitu listu od kandidata sa svih predloženih lista. Dakle, da bi lista bila otvorena mora postojati zakonska mogućnost da birači prilikom glasovanja mogu birati kandidate sa svih predloženih lista, bez obzira jesu li one stranačke, koalicijske ili neovisne. Na taj način birači sastavljaju svoju listu, a o njihovim preferencijama ovisi hoće li ta lista u konačnici biti jednostranačka ili će se na njoj naći kandidati različitih političkih profila i ideologija. Kada bi takva mogućnost postojala na predstojećim europskim izborima u Hrvatskoj netko bi bio u prilici sastaviti listu na kojoj bi se zajedno mogli naći, primjerice, Biljana Borzan iz SDP-a, Andrej Plenković iz HDZ-a, Srećko Sladoljev s liste Glasa razuma, laburist Nikola Vuljanić, Giovanni Cernogoraz s kandidacijske liste grupe birača nositelja Ivana Jakovčića i Toni Vidan s liste Zelenih zajedno. Možda ovaj izbor ne djeluje realno, ali otvorene liste omogućuju upravo to da birači izražavaju najrazličitije stranačke i kandidatske preferencije. Uostalom, biračima se mogu sviđati određeni političari, ali ne i njihove stranke i vodstva. Otvorene liste zahtijevaju složen način glasovanja te nisu česte u izbornoj praksi na nacionalnoj razini. Više ih se koristi na lokalnim i regionalnim izborima.
Češće su zatvorene neblokirane liste za koje će hrvatski birači prvi put glasovati na europskim izborima. Dosad je hrvatsko izborno zakonodavstvo poznavalo samo zatvorene blokirane liste kakve se koriste na parlamentarnim i lokalnim izborima. I dok blokirana lista znači da birač glasujući za nju u cijelosti prihvaća predloženi redoslijed kandidata na listi, neblokirana lista omogućuje biračima da odlučuju o završnom poretku kandidata na listi. Konkretno, hrvatski će birači na europskim izborima glasovati za samo jednu od 28 predloženih lista, ali će pritom, žele li, na izabranoj listi moći glasovati i za jednog od kandidata s te liste i tako mu dati prednost neovisno na kojem se mjestu nalazi. Zvuči kao veliki iskorak u jačanju povezanosti birača i izabranih kandidata koji su dosad ovisili isključivo o predlagateljima lista, najčešće predsjednicima ili užim vodstvima stranaka. No, pravo je pitanje koliko će birača iskoristiti mogućnost preferencijskog glasovanja. Bilo bi izvrsno da taj postotak bude što veći što ide u prilog legitimnosti kandidata. Zakonodavac ipak nije dovoljno ‘deblokirao’ liste te će u praksi mali broj kandidata pomoću preferencijskih glasova birača preteći višerangiranog kolegu s liste i tako doći u poziciju biti izabran. Zašto?
Zato jer se, prema Zakonu o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske, glasovi za pojedine kandidate uvažavaju samo ako broj glasova birača za pojedinog kandidata iznosi najmanje 10% glasova koje je osvojila pojedina lista. Na primjer, dobije li neka lista ukupno 300 tisuća glasova to znači da je pojedinom kandidatu na njoj potrebno najmanje 30 tisuća glasova birača da se uopće uključi u raspodjelu mandata (izborni prag za same liste iznosi najmanje 5% glasova birača). Što je lista dobila veći broj glasova, to je i kandidatima na njoj potreban veći broj glasova da se uvaže preferencije birača. Stoga se može dogoditi da s liste koja je dobila najveći broj glasova ne budu izabrani kandidati s 30 tisuća preferencijskih glasova, a da u Europski parlament budu izabrani kandidati koji su dobili šest-sedam tisuća glasova na listi koja je jedva prešla izborni prag. Pravednije bi bilo da se koristi zajednički količnik za sve kandidate ili da je biračima u potpunosti prepušteno tko će s pojedine liste izboriti mandat.
Drastičniji je primjer privilegiranja stranačkih i koalicijskih lista u odnosu na kandidacijske liste grupe birača (bivše neovisne liste) u postupku kandidiranja. Od 28 lista na europskim izborima samo su jednu listu predložili birači, ali je i ona de facto stranačka jer joj je nositelj predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić. Zakon je prema neovisnim listama prilično restriktivan jer za pravovaljanost njihove kandidature traži najmanje pet tisuća prikupljenih potpisa. Za stranačke i koalicijske liste nije uopće potrebno prikupljati potpise. Zato se na izborima i pojavljuju stranke za koje je inače malo tko čuo i koje između izbora praktički ne postoje. Bilo bi zanimljivo znati koliko bi stranačkih i koalicijskih lista od njih 27 na europskim izborima uspjelo prikupiti pet tisuća potpisa potrebnih za neovisne liste. Kao što će biti zanimljivo pratiti koliko će tih lista na izborima dobiti makar pet tisuća glasova birača. Je li don Ivan Grubišić bio u pravu kada je iz tog razloga odustao od europskih izbora? I da i ne. Prosvjed uvijek dobro dođe, ali je najuspješniji revolt upravo dobar uspjeh na izborima. Unatoč svemu.
