Dvije tisuće pozivnica za preseravanje
Kad netko pošalje više od dvije tisuće pozivnica za otvaranje jedne izložbe ne znam kome bi prije opalila trisku – onome tko je odlučio pozvati dvije tisuće ljudi na izložbu ili nekome od te dvije tisuće ljudi koji se odazovu na poziv.
Mjesto događanja je Zagreb. Povod je otvaranje izložbe Pabla Picassa prije nekoliko dana kada je na otvaranje došlo oko sedam tisuća ljudi, dok je ovih dvije tisuće i nešto došlo s pozivnicama. Na stranu sedam tisuća ljudi, jer taj prvi dan otvaranja je ulaz bio besplatan, a inače košta sedamdeset kuna pa mi je jasno da je bilo puno onih koji su htjeli uštedjeti, a usput vidjeti Picassa. Nije mi u ovoj priči važan Picasso, već još jedan dokaz seljačkog mentaliteta koji se tako lako može vidjeti u kulturnih krugovima, koliko god ti isti kulturni krugovi sebi tepali da spadaju u nekakav intelektualni svijet.
Naime, što je organizator poručio ljudima koje je pozvao na otvaranje nakon što je više od dvije tisuće ljudi dobilo pozivnicu? Ništa drugo osim da ih podcjenjuje i omalovažava. Klovićevi dvori naprosto nemaju toliki kapacitet da bi primili dvije tisuće VIP gostiju. Pokušavam zamisliti kako je bilo razgledavati slike među toliko ljudi i jesu li ljudi tu prvu večer uopće išta uspjeli vidjeti. No, nije tu samo organizator zaslužio kritike, već i ti VIP gosti. Nahrili su na guranje i naslikavanje ispred Picassovih slika ne bi li pokazali ostatku države kako im je stalo do umjetnosti i kulturnog uzdizanja, a kad pogledate malo slike sa svečanog otvaranja jasno vam je da je među njima pola onih koji ne bi znali navesti nijedno Picassovo djelo. No, kako to obično ide kad je u pitanje preseravanje bilo koje vrste, tako i u ovom slučaju nikome nije bilo važno vidjeti slike ili možda nešto naučiti, već se pokazati na navodno kulturnom događaju sezone.
Tjednima prije otvaranja o izložbi su se napisali kilometri hvalospjeva, ispalo je da je Picassova izložba ono što upravo sada treba ovom “napaćenom” narodu. Podsjetilo me to na utakmicu između Hrvatske i Srbije neki dan kada je neki pametni novinar pitao Igora Štimca hoće li pobjeda Hrvatske donijeti barem malo sreće u tmurne živote 400 tisuća nezaposlenih. Hvalospjevi o izložbi ne bi bili tragični da ne postoji nekoliko važnih činjenica. Naime, ovo nije prvi put da se Picasso može vidjeti u Zagrebu, iako se ova izložba stalno predstavlja kao da je Zagreb takva selendra, a Hrvati takvi seljaci pa smo zaboravili na Doru Maar prije sedam-osam godina. Ova izložba će ispasti tragična i zato jer su je kojekakvi kulturni jebivjetri iskoristili za privatne obračune, te dizanje svog lika i djela u nebesa. Kud ćeš bolje nego nabacivati se s Picassom kao da su s nji ovce čuvali. U svakom slučaju, nešto što je možda i trebalo biti kulturni događaj desetljeća, ispao je sajam seljačkih taština, pseudointelektualaca i kvazi kulturne elite kojoj je dovoljno mahati nekim poznatih umjetničkim imenom ispred nosa da pokažu svoju moralnu bijedu.
Ne želim umanjiti značaj ove izložbe, ali budimo realni – Picassov muzej u Parizu se trenutno renovira i njegovo renoviranje traje do ljeta, taman do kad traje i Picassova izložba u Zagrebu. Čini li se još nekome da su Klovićevi dvori zapravo sjajno poslužili kao skladište pariškog muzeja? Možda i nije tako, možda ja samo pretjerujem. Ali, nekako mi se čini da ima i tu nešto. Ali, pustimo organizatore da se hvale kako su organizirali super spektakl na čije besplatno otvaranje su došli oni koje ne zanimaju kulturna događanja osima ako nisu medijski privlačna.