Nakon što je ovaj tjedan i formalno potvrđen glasovanjem u Svenarodnom kineskom kongresu, Xi Jinping i službeno predsjeda Kinom s mandatom od pet godina. Xi Jinpinga (59) predstavlja se uglavnom kao sina slavnog komunističkog junaka, kao izdanak pete generacije komunističkih vođa koji upravo zbog snažne partijske podrške ima čak i veći manevarski prostor djelovanja no njegov prethodnik Hu Jintao.
Dok je s jedne strane naslijedio drugu ekonomiju svijeta sa stalnim porastom, istovremeno je postavljen na čelo sustava koji je za prethodnog mandata dobrano nagrizla korupcija. Najveći izazov novog predsjednika bit će, po zaključcima većine stranih medija, postizanje ravnoteže između konsolidiranja nacionalne moći (vojne, vanjskopolitičke, ekonomske) i pronalaska iole harmoničnog društvenog uređenja.
Medijski se spretno predstavio novom krilaticom ‘kineski san’ koja zamjenjuje ‘skladno društvo’ prijašnjeg predsjednika Hu Jintaoa. U službenim obraćanjima ta krilatica pokriva čitav niz tema, od želje za prosperitetom i pravdom do vojne moći. ‘Vjerujem da je najveći san Kineza san o obnovi njihove zemlje u modernim vremenima. Taj san, možemo reći, jest san o moćnoj zemlji. A što se tiče vojske, to je san o snažnoj vojsci’, izjavio je krajem prošle godine Jinping kojeg se ipak radije opisuje kao pragmatika nego kao vizionara.
Uvjetni liberal
U tom istom periodu činilo se da je Xi Jinping spreman ako ne na određene ustupke, onda barem na dijalog s liberalnom strujom koja se mahom sastoji od intelektualaca, novinara i poduzetnika. Rekao je tako da ‘zemlja kojom se upravlja zakonski mora biti prije svega temeljena na ustavu, a vlada koja poštuje zakone mora se naslanjati na ustav’. No nekoliko tjedana nakon toga vijest o cenzuri u liberalnom dnevnom listu Nanfang Zhuomo koju je prenio niz svjetskih medija jako je relativizirala najavu novog predsjednika. To da mu je prvi skandal pred početak mandata vezan upravo uz slobodu govora mnogo je zapadnih komentatora smatralo simptomatičnim.
No balansiranje između jednostranačkog partijskog sustava i liberalnih tendencija u ‘kineskom društvu u stalnom previranju’, kako ga se često opisuje, nije osobina koju valja odmah pripisati novom predsjedniku. Ta je dispozicija na određeni način zadana u kineskom sustavu koji Komunistička partija predvodi već 64 godine. Svaki novi čelnik odgovara prije svega partiji koja ga je i postavila na dotično rukovodeće mjesto, dok se svi zahtjevi liberalnih miljea o političkoj reformi i o uvođenju demokracije temelje na što snažnijem sudjelovanju kineskih građana u formiranju vlasti.
Upravo u tom ključu valja iščitavati kako sporost, tako i oklijevanje kineskih vlasti u sprečavanju socijalnih razdora u društvu, u jačanju srednjeg staleža, u borbi za ljudska prava i za slobodu govora.
