‘Crni rižot mi je najdraže jelo, volim piti pelinkovac, medicu i Tomislav. Ipak, ono u čemu najviše uživam je pijenje kave i sve što ovdje uz to ide’, govori Amerikanac Cody McClain Brown, čiji je tekst o različitim ulogama kave u životima prosječnog Hrvata i Amerikanca, objavljen na njegovom blogu zablogreb, postao pravi hit među domaćom internetskom publikom.
‘Having coffee in Croatia is very different than in the US. As you might have guessed coffee in Croatia is a social function. In the US, coffee is less about being social than it is about having a boost to work harder’, citat je iz teksta ‘Having coffee in Croatia or Idemo na kavu’ objavljenog početkom siječnja na blogu zablogreb.blogspot.com Codyja Browna kojim je ovaj 33-godišnjak, odnedavna hrvatski zet, zbrojio preko 200 tisuća pregleda stranice od početka godine.
Samo tekstom o kavi pridobio je gotovo tri tisuće lajkova na Facebooku zablogreba, a bazu stalnih čitatelja povećava iz posta u post studiozno se baveći politikom, ekonomijom te kulturološkim razlikama Hrvata i Amerikanaca, i to na životnim temama poput ovdašnjeg smrtnog straha od propuha, opsjednutosti darivanjem, plaćanjem rundi u kafiću ili piše o općeprihvaćenom običaju švercanja u tramvaju.
Brown u Hrvatskoj živi unazad godinu dana. Prvi puta tu je došao nakon što je upoznao svoju današnju suprugu, Splićanku Silvanu na poslijediplomskom studiju u Americi. Lani je ovdje boravio na Fulbrightovoj stipendiji i odlučio je ostati. Živi sa suprugom i kćerkom Marom u Zagrebu.
‘Prije nego što sam upoznao Silvanu, kao većina Amerikanaca mislio sam da je Hrvatska negdje blizu Rusije. Znao sam da je tamo bio rat. I to je bilo otprilike sve. Kako je tema mojeg doktorata Domovinski rat, svojim blogom sam htio pokazati da Hrvatska nije samo to. Istu poruku nastojim poslati blogom ostalim Amerikancima i na neki im način pričama o svakodnevici i životu ovdje promijeniti sliku Hrvatske koju su imali ‘na prvu’, govori Brown koji je pred dovršetkom doktorata iz političkih znanosti na Sveučilištu u Kansasu. Trenutačno na nekoliko mjesta predaje engleski, a uskoro počinje raditi kao profesor engleskog na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Kako ste započeli pisati blog?
Nastao je iz želje da razumijem život i ljude u Hrvatskoj. Jednom prilikom poklonio sam svojoj supruzi knjigu Borislava Pekića, zbirku eseja koje je pisao iz Londona. To su većinom bili tekstovi o razlikama između zapadnjaka i ljudi s Balkana. Ta me knjiga inspirirala da i sam pišem na temu razlika Hrvatske i Amerike posebno nakon što sam lani održao predavanje grupi učitelja engleskog kada sam nakon uspješne diskusije shvatio da o tim razlikama doista imam nešto za reći.
Odabirom i obradom tema pogađate bit ovdašnjeg mentaliteta. Koliko na to utječe Vaša supruga?
Trudim se da ne budem previše kritičan. U prvoj godini svog boravka ovdje samo sam kritizirao i da sam tada počeo pisati blog, pisao bih isključivo o onome što mi se ne sviđa. Sad sam se već prilagodio i u onome što me nekad frustriralo danas mogu uživati na svoj način. Ovdje su me, recimo, izluđivali običaji vezani uz darivanje. Sad sam naučio misliti o tome koje poklone moramo imati za ‘posebne’ situacije. Sa suprugom ne raspravljam o tekstovima prije nego što ih objavim. U početku je bila malo zabrinuta jer se prisjećala moje negativne faze, ali sada mi vjeruje i mislim da je sretna što sam se prilagodio.
Jeste li iznenađeni pozitivnim reakcijama hrvatskih čitatelja?
Iznenađen sam reakcijom. Najpopularniji post je ‘Idemo na kavu’ koji ima 2.900 likeova. Facebook stranica bloga zasad ima oko 900 članova. Što je još bolje, komentari i reakcije su pozitivni i vrlo srdačni. Zaista cijenim sve koji nešto komentiraju i stalo mi je do njihove reakcije. Posebno sam sretan zbog svih pohvala i reakcija hrvatskih čitatelja. Mislim da je pohvala hrvatskog čitatelja vrijedna kao deset pohvala s američke strane. Nadam se da ću uskoro uspjeti objaviti knjigu koja bi bila zanimljiva prvenstveno turistima koji dolaze u Hrvatsku, ali dakako, i ljudima koji ovdje žive. Struktura i tekstovi slični su objavljenome na blogu, no još više se bavi mojim prvim susretom s kulturološkim razlikama u Hrvatskoj.
Kao stanovnika Hrvatske, koje Vas predrasude o Amerikancima najviše smetaju?
Nema ih puno. Ponekad sam u situaciji da moram glumiti Amerikanca. Moram slušati generalizacije o Americi od ljudi koji govore što u toj zemlji ne valja a da tamo nikad nisu ni bili. Ili me znaju ispitivati najsmješnije stvari o Amerikankama. Neki Hrvati tvrde da Amerikanci misle samo na novac ili da smo svi mi glupi. Samo zato što ne učimo hrpu informacija o svemu i svačemu u školi ne znači da smo glupi! Uživamo u životu, no problem je to što naš način uživanja iz hrvatske perspektive može izgledati dosadno ili kao da se radi o poslu.
Kakvo je Vaše iskustvo života u Hrvatskoj vezano uz regulaciju boravka i administrativne poteškoće na koje nailaze stranci u ovoj zemlji?
Iskustvo s birokracijom je kafkijansko. Vrlo dugačak proces s neizvjesnim ishodom. Morao sam jednom prilikom platiti tisuću kuna jer sam ‘zaboravio’ napraviti nešto što mi nikad nije rečeno da napravim. I nisu se prestali ispričavati, govoreći ‘OK, žao nam je, morate to platiti, vi ste zaboravili’, a ja sam govorio ‘Nisam zaboravio. Ne mogu zaboraviti nešto što nisam znao’. Oni su unedogled ponavljali svoje, kao da će, ako kažu jedno te isto dovoljno puta, to postati istina.
Što su prednosti, a koje su mane života u Hrvatskoj u usporedbi sa životom u Americi?
Najveća prednost života u Americi su bolje ekonomske mogućnosti, manji porezi i mobilnost. No s tim dolaze i veliki troškovi. Zbog stalnog seljenja, imam osjećaj da smo manje povezani nego Hrvati. Nakon iskustva života u Hrvatskoj, živjeti u Americi čini se otuđeno i izolirano. Od života ovdje sviđa mi se to što jedne stvari povlače druge. Društvena očekivanja guraju vas da ostvarujete snažnije veze s ljudima. Manje je kriminala na ulicama, ljudi se čine sretnijima, pod manjim stresom, iako je jasno da imaju manje od većine Amerikanaca. To je na neki način oslobađajuće.
Što ipak još ne razumijete u Hrvatskoj?
Muči me to što je više ljudi zabrinuto nosi li moja kćerka papuče nego što ih smeta pasivno pušenje.
Cilj je Vašeg bloga Amerikance ‘poučiti’ dobrim običajima u Hrvatskoj. Što bi s druge strane Hrvati trebali naučiti od Amerikanaca?
Velika razlika između Amerike i Hrvatske je to što mi tražimo veću odgovornost od naše vlasti, makar na lokalnoj razini. Na primjer, u većini država moguće je provjeriti koliko zarađuje svaki zaposlenik koji se financira iz proračuna. To znači da ja mogu vidjeti koliko zarađuju moji roditelji kao učitelji, koliko kolega profesor, kolike su državne potpore i sl. Mislim da Hrvati zaslužuju transparentniji i odgovorniji sustav.
