Što sve današnji klinci nikada neće znati? Svako malo se negdje pojavi neka tema iz davnina, tipa iz osamdesetih o tome kako smo imali kazete, Bazooke, walkmane i ostale blagodati visoke tehnologije iz dvadesetog stoljeća i kako su današnja djeca “jadna” jer nikad neće umjesto ovih prefinih Orbitača žvakati Bazooku od koje mi otpada zubna caklina samo kad je pogledam i to još neodmotanu.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv Bazooke, tog simbola osamdesetih, i to je zaista bila sjajna žvaka, ali samo prvih dvadeset sekundi. Onaj šećer koji bi u prvih nekoliko zagriza čak i karijes natjerao u bijeg je naprosto bio neprocjenjiv. Suze bi mi išle na oči dok se taj šećer nije skroz rastopio, a onda bi Bazooka postala tvrda guma šugavog okusa, koja bi se još više stvrdnula čim je izvadiš iz usta. Nevjerojatna je bila ta Bazooka. Malo je žvačeš, onda izvadiš i Bazooka postaje hladno oružje. Zbilja, jadni današnji klinci koji ne znaju kako je Bazooka bila super.
Walkman isto. Poslušaš sedam-osam pjesama i moraš izvaditi kazetu van, okrenuti je na drugu stranu i ponovno staviti u walkman. Otprilike je to značilo da moraš promijeniti i baterije. Slušalice koji bi dobili uz walkman su uvijek bile neke traljave, tanke i labave, stalno su mi spadale s glave, a da ne govorim kakav je bio zvuk. Čujem ja i pola ulice i to prilično loše. A najbolji trenutak bi mi bio kad kazeta počne zavijati, jer je baterija na izmaku, a ja nisam skužila. Romantično.
Evo recimo današnja djeca nikada neće znati kakav je osjećaj bio kad moraš platiti zakasninu za film u videoteci. Kad se danas sjetim te fore čak mi suza krene na oko. Dočepaš se nekog filma, ako si dobar s vlasnikom ili tipom koji radi u videoteci napravit će ti solidnu kopiju i posuditi da ne čekaš danima na recimo, što ja znam, Umri muški. I onda zakasniš jedan dan i plaćaš kaznu. Ajme! A mogla sam posuditi još jedan film za te novce. Fakat je koma današnjim klincima što ne mogu posuđivati filmove, već odu na internet i skinu torrent. Ako su pošteni, otići će u kino. Ali, kad su klinci bili pošteni? Kao ovi koji su osamdesetih posuđivali kopije po videotekama?
Bazooke, walkmani, video kazete, šišmiš rukavi, špricani jeans, krafna sa šlagom, gusti sa šlagom, Filter 160, Sabrina, Top Gun, pisaća mašina, Shot Through The Heart od Bon Jovija, E. T., špagerice ili espadrile, Gremlini, Pacman, He-Man i gospodari Svemira, MTV, Atari, crtić Gustav, Break Dance, Muppet Show, čekanje u redu za kruh i kavu, čokoladno mlijeko u trokutastom tetrapaku… To su bile fenomenalne stvari, ali osamdesetih, kad smo bili klinci. Danas?
Hm, da me pitate bi li danas slušala mjuzu na walkmanu, sorry ali ne bi. Cool je znati da smo preživjeli bez iPoda, ali jedina stvar iz osamdesetih koju bi htjela danas imati na svakom koraku za kupiti je krafna sa šlagom. Ali, šlag u tijestu koje se prži u ulju je ipak malo previše za današnje vrijeme zdrave hrane, organskog luka za 60 kuna po kilogramu ili raznog zrnevlja kojeg miješam s jogurtom a koje košta kao zlatni prah iz Sierra Madre. Ali, krafna sa šlagom… Na tu vrhunsku deliciju iz osamdesetih me podsjetila Žemi ovog ljeta dok smo u Zadru jednu večer sjedile na jednoj terasi i gledale u more.
Zašto današnji klinci nisu “jadni” jer nisu prošli “pakao” osamdesetih? Iz istog razloga zbog kojeg mi nismo jadni jer nismo živjeli u 18. ili 19. stoljeću. Zamislite da usred noći morate na WC. Ustanete se, a nigdje nema svjetla, već prvo morate upaliti svijeću da vidite kud hodate. Kad upalite svijeću skužite da vam ne treba jer nemate ni WC, već piškite u neki limeni lonac pored kreveta. Zaboravite na tuširanje kad vam se prohtije. Tušira se kad se ima vode. Da ne spominjem one dane u mjesecu, kod žena, jelte… Katastrofa! Nema kaladonta, nema sapuna, nema šampona za kosu, istu robu nosite mjesecima jer je namate gdje prati i nemate s čim… I još hrpa toga. Kad stvari gledamo tako, onda je dobro da su prošla vremena ostala u prošlosti. Je, bilo nam je lijepo, ali danas nam je ipak malo ljepše. Svi mi koji smo iz osamdesetih…