S vremena na vrijeme me neke stvari podsjete da od kad sam se rodila stalno slušam priče o četnicima, ustašama, partizanima, domobranima, ovima, onima… Još malo i napunit će se četrdeset godina koliko to dugo slušam. Što god da se dogodi netko uvijek uspije povući paralelu s nekim davnim vremenima. Baš danas ujutro mi se to opet dogodilo. Otvorim internet i vidim da svi nešto bjesne, pjene se oko nečega, spominju se opet partizani, jugoslavenčine, ustaše i krenem provjeriti o čemu se radi i shvatim da je sinoć bila Sutjeska na televiziji, pa su svi van sebe.
Ne kažem da su Hrvati specifični po ovome, jer svaki narod ima neke duhove prošlosti s kojima se stalno bori i nikako s njima izaći na kraj, ali ne razumijem koliko puta se možemo složiti ili ne složiti oko toga treba li Sutjeska biti prikazana na televiziji. Sutjesku sam pogledala dva puta u životu i to dok sam još išla u školu. Od škole je više nisam gledala naprosto zato jer mi se nije dalo. Inače mi ratni filmovi nisu napeti, a protiv Sutjeske kao takve nemam ništa. Nije mi jasno što znači kad netko kaže da nas “prikazivanjem Sutjeske truju”. Tko nas truje? Tko koga truje? Rješenje je vrlo jednostavno – samo promijenite program i gledajte nešto drugo. Ili idite van. Ili čitajte knjigu. Ili idite na Facebook. Odite u kino. Ne znam, ali postoji milijun stvari koje možete raditi umjesto da vas netko “truje Sutjeskom”. Mogla sam je možda gledati sinoć, ali sam izabrala raditi nešto drugo umjesto toga.
Jako je iritantna ta navika ljudi da nekog drugog optuže za nešto što su sami izabrali. Ili, jednostavnije rečeno – ako ste sinoć od svega što ste mogli raditi odabrali gledati Sutjesku onda ste se sami izabrali “otrovati tim filmom”. Ako ga pak niste gledali, ali svejedno kažete da vas netko truje, onda vas zapravo nitko nije otrovao, već ste naprosto naporna uš koja samo želi prigovarati kako ništa ne valja.
Naime, od tih je vremena prošlo sedamdeset godina. U tih sedamdeset godina svijet, pa skupa s njim i Hrvatska, se toliko izmjenio i zbilja je besmisleno danas, u 2013. razglabati o tome je li Sutjeska film koji treba biti na televiziji. Odgovor je – da. Isto kao što na televiziji treba biti bilo koji film koji govori o nekom dijelu povijesti, što god mi, vi ili ja o toj povijesti mislili. A na vama je da odaberete što ćete od svega toga gledati. Isto kao što svaki dan birate hoćete li gledati Sulejmana ili Silu, Dnevnik na HRT-u ili Novoj, CSI Miami ili CSI New York. Iako, od svega ovog navedenog ja ne bi izabrala ništa, ali to je već neka druga priča.
