Suvremeni svijet zadnjih godina potresaju dirigirani nemiri. Protagonisti nereda su anarhisti i korporatisti. Korporatisti nude izbor života u iluziji (sigurnosti) poretka kao pretpostavke reda, a anarhisti u iluziji kaosa kao pretpostavke „redu“.
U najvećem globalnom prosvjedu u listopada 2011. prosvjedovalo se u 951 gradu u 82 zemlje. Ti prosvjedi potvrđuju da je započeo val globalnih nereda. Prosvjednici ne vjeruju nikome, a najmanje političarima i korporacijama.
Nakon posljednjih nasilnih prosvjeda u Bugarsksoj, (najsiromašnijoj zemlji EU) sredinom veljače 2013. vlada premijera Bojka Metodijeva Borisova podnijela je ostavku. Povod za izbijanje prosvjeda bili su dvostruko veći računi za struju. Intrigantno je da je prije premijera podnio ostavku, nejgov pomoćnik i ministar financija Simeon Džankov, „produžena ruka” koropratista, jer je na to mjesto došao iz Svjetske banke! “Počinje se stvarati revolucionarno stanje. Ljudi odbijaju da njima upravlja nekoliko monopolista i oligarha”, ocijenio je „početak revolicije“ Bugarski politolog Evgenij Dajnov.
Mladi i na internetskoj (internacionalnoj) „zajednici“ od 2010. prizivaju dane kaosa. Snimljen je dokumentarni film anarhista- „Dani kaosa“. U kratkom filmu najavljuju se napadi na represivni aparat diljem Europe, od srpnja ove godine! Ovaj izravan poziv na eskalaciju nasilja pro futuro do danas nije shvaćen ozbiljno, neovisno o prošlim nasilnim prosvjedima i/ili „internetskim revolucijama“. Nije slučajno zašto je trogiranin nedavno napravio svoj video uradak u kojem poziva na terorističke napade u Hrvatskoj.
Gotovo je s mirnim prosvjedima u Hrvatskoj! Nijedna zemlja u Europi više nije izuzeta od znatno brutalnijih nereda.
Čimbenici urušavanja autoriteta
Mladi još jedino vjeruju vršnjacima s kojima se homogeniziraju i u nasilju. Razočarani društvom u kojem žive, nemaju uzora. Sve više su okrenuti pogubnom anarhističkom po®ukom: Tamo gdje umire autoritet, rađa se sloboda.
Skepticizam se među mladima pokazao kao snažan indikator (ne)nasilnih prosvjeda. On ima svoj “volumen” i puca kada postaje matrica ponašanja većine. Skepticizam se manifestira bijegom u privatnost, apatijom, (općom) šutnjom, težnjom k materijalnoj i socijalnoj sigurnosti, usmjerenosti na konkretno, gledanjem na svijet bez ideala, razdvajanjem onoga što spada u javni život od onoga što pripada privatnom životu (uz isključivu usmjerenost samo na privatno) i gubitkom interesa za politiku.
Mladi ne osjećaju da su subjekt u društvu jer su godinama instrumentalizirani i traže svoj prostor na ulici. Desetljećima akumulirani skepticizam kod mladih je stvorio izigranu – “bumerang generaciju”. Ta generacija (ne)izravno preuzima anarhističku paradigmu društva bez hijerarhije, normi, pravila i respekta pred autoritetima. Odgojna atrofija škole, (lažni) paternalizam zajednice i roditelja, permisivni odgoj, indiferentni roditelji te desetljećima zanemarivane potrebe, problemi i preferencije djece i mladih stvoriše današnju – bumerang generaciju. Zato nam mladi poručuju: “Izigrali ste nas. Ne vjerujemo više nikome!”
Predsjednica Saveza britanskih ženskih škola Helen Wright u razgovoru za Al Jazeeru, izjavljuje: “Naše društvo promiče opsjednutost mladih poznatim osobama. To je eksploatacija. Prihvaćanjem takve glorifikacije celebrity kulture, mi ih iznevjerujemo”. Ovome ću dodati sjajnu misao: „Heroji se razlikuju po dostignućima, a slavne osobe po zaštitnom znaku. Heroji se sami stvaraju, a slavne osobe stvaraju mediji.“ (D. J. Boorstin).
Zaključna pitanja
Je li započeo (učinkoviti) val globalnih promjena protiv “vladara kaosa”? Hoće li u procesu samouništenja ove “civilizacije” građanska hrabrost postati usud života većine i hoće li konačno obespravljeni ugledati svjetlo na kraju tunela? Hoćemo li konačno spoznati da na individualnom i na društvenom planu nije važno samo konstatirati što nam se događa, nego i kako reagirati na to što nam se događa?! Hoće li se “rušenje naših ideala nastaviti bez prosvjeda”? (J. Coleman)
Suvremeni čovjek živeći pod diktatom dirigiranog kaosa zapravo živi na periferiji života, a trebao bi spoznati važnost pitanja: Koja je cijena gubljenja slobodâ na račun (lažne) sigurnosti (koje nam nude „vladajući“ i korporatisti)?
Walter Russel dao je zadnji apel suvremenom čovjeku: “Sve dok čovjek ne nauči izgubiti sebe, ne može se pronaći!”