U svom novom tekstu tportalova suradnica Fani Stipković, shodno karnevalskim danima, razmišlja o životu s maskom i pod maskom.
Jučer me prijateljica uzbuđeno pitala hoćemo li ove godine otići nekamo na karneval. Ja sam, naravno, odmah pristala jer obožavam te živopisne parade i slavlja pod maštovitim kostimima. Dok sam se pakirala, počela sam razmišljati o ljudima koji se kriju ispod maski i misli su me tako odvele do jedne zanimljive anegdote iz Pariza otprije dvije godine, kada sam pratila tamošnji teniski turnir.
Snimatelj i ja smo tada odsjeli u jednom jako cool hotelu, dizajnerski uređenom, koji je inače i poznato trendy mjesto za izlaske. Hotel je prepun otkačenih umjetničkih detalja koje ne možeš ne primijetiti. Kako na snimanjima večeri uglavnom provodim u hotelu jer budem preumorna za bilo što drugo, i tu smo se večer umorni zaputili u hotel i dok smo pregledavali materijal s intervjua primijetili smo jednu zanimljivu stvar. Pored kompjutora koji je nudio opciju fotografiranja iz bilo kojeg dijela sobe stajale su jako otkačene i neobične maske. Ja, naravno, ne bih bila ja da ih nisam isprobala i tako smo se krenuli slikati s tim maskama, poput djece, da bismo malo razbili umor.
Kasnije, kada smo krenuli prelistavati naše slike, kompjutor je imao pohranjenu memoriju svih starih fotografija gostiju koji su prije spavali u toj sobi i očito također uživali u čarima slobode fotografiranja. Sve ovo ne bi bilo toliko zanimljivo da na jednoj od fotografija nisam ugledala jedno jako poznato lice, jako uspješnog muškarca, sretno oženjenog, koji je na tim fotografijama bio s ‘prijateljicom’, a njih su dvoje u svom setu fotografija također imali one s istim tim maskama, djelujući prepušteni opuštenom životu kakav on inače ne živi svakodnevno.
Iako uistinu nikada ne sudim nikome niti mislim da bi itko to trebao raditi, jer, iako zvuči otrcano, uistinu samo Bog može suditi, a mi svi ostali možemo samo gledati i analizirati svoj život, nisam mogla ne priupitati se koliko ljudi zapravo živi pod maskama? Društvo nam nameće određene društvene norme i mnogi pojedinci uopće ne pitaju sebe što žele, već gledaju što drugi rade pa misle da je to ispravno, ne želeći se osloboditi vlastitih okova i istine koja jedina oslobađa. Okolina kojom si okružen nameće ti sljedbenički način života i ako si imalo svoj, često si osuđen. Zato mnogi prate druge što rade pa ako je netko to već napravio prvi, onda je valjda sada to i prihvatljivo, razmišljaju.
Jedan od primjera za to su i razvodi. Iako stoji činjenica da je porastom društvenih mreža, emancipacije žena i drugih stvari koje su utjecale na naše društvo porastao broj razvoda i da treba otići od stvari koje te ne čine sretnom, određeni postotak ipak je podlegnuo trendu i pomislio ‘ako se ona razvela, sad konačno mogu i ja’. Nisu se toliko usudili napraviti taj korak dok nisu vidjeli da se netko drugi to usudio. Robovi smo odluka pojedinaca koji sude i koji epidemiju šire na čitavo društvo i zato se mnogi pretvaraju da žive život kakav ne žive, da razmišljaju kako ne misle i da vole ono što zapravo ne vole.
Većina ljudi zapravo čitavu godinu nosi masku, a najpopularnija je ona od materijala ‘što će netko drugi reći?’ Ljudi ne razumiju da sloboda ima najvišu moguću cijenu na ovom svijetu i da nema ljepšeg afrodizijaka od slobodnih misli, slobodnog mišljenja ili slobodnog akta. Mogli bismo reći da sam sudionik prevare nosi masku, a čim ju je stavio, znači da je unaprijed svoje poteze osudio kao loše. Kada bi svi skinuli maske, možda bi zapravo znali s kime su u vezi, s kime se druže i s kime rade. Možda je senzualno ponekad biti misteriozan, no neki ljudi imaju fiksiranu tu masku na licu i zapravo ni sami ne znaju tko su jer čitav život žive lažan život.
I sama poznajem dosta ljudi koji skrivaju svoje pravo lice te sam i sama bila dosta puta izmanipulirana da postanem jedan od sljedbenika istog razmišljanja, da postanem jedan od sudaca. No moram priznati da mi nema ljepšeg osjećaja nego kad pratim vlastite misli, kad radim ono što želim raditi i kad uistinu ne razmišljam o tuđim životima, a kamoli da sama sebi dam tu veliku ulogu suca. Iskustvo mi je pokazalo da suci nose najveće maske i žive suprotno filozofiji koju promoviraju. Što je manja sredina, veći je broj sudaca. Iako je možda teško jednom pojedincu pustiti svoja krila, ja ću glasati uvijek za slobodu i zapravo reći da nema ljepšeg osjećaja nego kada sam upravljaš svojim krilima. Onda uistinu možeš poletjeti i doći gdje god želiš na ovome svijetu.
