Kad nešto čujete stotinu puta onda vas sto i prvi put to više ne može iznenaditi. Osim naravno ako ne živite u Hrvatskoj gdje je pamćenje kratkog vijeka, sve se zaboravi i onda kada se ponovno dogodi svi izgledaju kao da za to čuju prvi put. Ovih dana su svi na nogama zbog velikog “otkrića” Europola kako je u Europi namješteno 380 nogometnih utakmica, uključujući one iz Lige prvaka i kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Od te brojke na Hrvatsku otpada 18 utakmica. I sad je drama. A meni se čini da je samo meni to normalno.
Krenimo ispočetka. Od kada postoji Hrvatska nogometna liga svako malo se pojave priče o namještanju utakmica, igrači su se sami javljali i govorili kako su primali novac da puste gol, odglume penal, zabiju autogol ili već nešto. Kladioničarskih afera koje su ovisile o namještenim utakmicama bilo je više nego eura sumnjivog porijekla u HDZ-u, mnogi su uhvaćeni, sudilo im se, neki su u zatvoru… Treneri klubova su u stanju potpunog očaja otvarali dušu novinarima i pričali da su pokradeni na utakmicama, da su žrtve namještanja, a da ne spominjem koliko puta su iz Hajduka i Dinama vrištali i plakali da ih suci ne vole pa sude u korist protivnika. Sve je to namještanje, na ovaj ili onaj način. Platiš sucu ili igraču, sasvim je svejedno, jer u oba slučaja znači da je utakmica namještena.
Nakon svih tih priča koje smo čuli ovih se dana ipak čudimo kako je namješteno toliko utakmica. Ma nemojte me zajebavati? U Hrvatskoj se to dogodilo? Nemoguće! Ne znam od koga smo kao narod naslijedili kolektivnu amneziju koja se javlja tu i tamo, ne samo kad je nogomet u pitanju. Čak i da nije u pitanju namještanje nogometnih utakmica, domaći nogomet se sveo na kriminal i kaljužu, prodaju igrača u inozemstvo da bi menadžer zaradio ili da bi se klub izvukao iz minusa, stadioni su nam takvi da nitko normalan na njima ne bi organizirao roštiljanje, a kamoli nogometnu utakmicu, a dobar dio ljudi koji vode nogomet u najmanju ruku imaju vrlo mutne životopise. I onda se nađe nekoliko “moralnih vertikala” koji se u 2013. isčuđavaju činjenici da se u Hrvatskoj namještaju nogometne utakmice. Wow, no shit, Sherlock!
Prije par dana je objavljeno da je Mamić u proteklih 12 godina zaradio milijardu kuna od prodaje igrača, iz proračuna je dobio 360 milijuna kuna, a nije platio ni lipe poreza. Dame i gospodo, to je problem. Namještanje utakmica je problem Nogometnog saveza koji se time treba baviti, ali je plaćanje poreza na transfere zato pitanje s kojim se treba baviti država. I da se razumijemo, nije kriv Mamić. On je napravio ono što mu je omogućeno. A omogućio mu je zakon, odnosno rupe u zakonu. Zanimljivo je kako već 12 godina nitko nije ni prstom maknuo da se ovakav model menadžeriranja oporezuje. Svi već 12 godina gledaju kako se iz Dinamovog inkubatora rasipaju talenti po svijetu, kako se svima pred nosom vodi jedan super biznis, a da poreznici od toga nemaju nikakve koristi. Probajte vi ne platiti porez na prodaju svojih usluga. Nema šanse.
Ali, ne. Lakše je čuditi se namještanju utakmica. Od toga najveću štetu ima nogomet, a onda navijači. Mi ostali zapravo nismo ni okrznuti tom informacijom. No, kako to kod nas već biva – lakše je baviti se kvazi događajima nego pravim problemima. Pravi problemi ipak iziskuju veći angažman i trud. A to se očito nikome ne da.
