Lajkaj pa će se nešto dogoditi… Skupljamo lajkove za “to i to”… Mislim da zbilja postoji posebno VIP mjesto u paklu za ljude koji na Facebooku skupljaju lajkove kao fol za neku akciju, jer će valjda “LIKE” nešto promijeniti, ali su mi još blesaviji oni koji se zaista uključe u te besmislene akcije i fakat lajkaju. Općenito mi je taj “folklor” da će se lajkom na Facebooku nešto promijeniti nešto najnakaradnije što je proizašlo iz društvenih mreža i zaista ne razumijem kako netko može misliti da se recimo bolest za koju nema lijeka može izliječiti ako se skupi 500 tisuća lajkova? Zaista ne razumijem taj sklop u glavi koji je tako namješten.
Neki dan mi je frendica poslala u inbox poruku da lajkam nešto tamo, više se ni ne sjećam je li to bila neka stranica ili što već, ali moj “like” bi navodno trebao spasiti neka tri mačića koja su pronađena u nekom kontejneru. Da se razumijemo, žao mi je tih mačića ali ideja da ću nešto promijeniti u njihovom životu zato jer ću kliknuti “like” mi je u najmanju ruku odurna. Zapravo mi to ide u smjeru ideje da ću nekakvim glupavim lajkom valjda dobiti osjećaj da sam napravila nešto dobro i da više ne moram napraviti ništa. Lajkala sam mačiće, spasila ih i sad mogu hodati po svijetu uzdignute glave jer sam spasila nečiji život, a da nisam mrdnula guzicom od kompjutera. Na žalost, stvari tako ne funkcioniraju.
Lajkanje akcija, ugnjetavanih, zarobljenih, mučenih, ovih i onih na Facebooku zaista je postala nekakva pomodna stvar kojom ljudi sebe zavaravaju da čine nešto dobro, ali i stvaraju izgovore da su lajkanjem nečega ispunili svoju ulogu društveno odgovorne osobe. Jer “like” je postao moćniji od novca, ugleda, pa čak i konkretnih akcija. “Like” zamjenjuje sve ono što bi se zbilja trebalo napraviti, ali znamo da je lakše kliknuti “like” i nastaviti sa svojim životom, nego fakat mrdnuti dupe i umjesto klikanja učiniti nešto konkretno.
Ne znam kad se točno dogodio taj trenutak kada su ljudi prihvatili filozofiju “lajkanja u humanitarne svrhe”, ali voljela bih upoznati “pionire” tog cirkusa i čestitati im što su od ljudi uspjeli napraviti veće ovce nego što to zaista jesu. Naime, da se vratim na svoju frendicu koja mi je neki dan poslala link za one sirote mačiće. Ona je uvjerena da time čini nešto veliko i ako joj pokušam objasniti da samo gubi vrijeme, da je lajkanje za spas mačića jednako beskorisno kao slanje onih lančanih poruka “ako ne pošalješ na deset adresa sutra će svanuti novi dan”, ja ispadam bezdušna. Nevjerojatno kako je nekakvo pomodarsko preseravanje totalno poremetilo sustav vrijednosti – ona koja vjeruje u budalaštine ispada svetica, a ja koja razmišljam zdravorazumski ispadam bahata zapadnjakuša koju ne zanimaju tuđi problemi. Nema šanse, neću kliknuti “like” za ništa osim za statuse. Pa makar ispala najgora osoba u svemiru.
