Ubojstvo šefa laičke opozicije Chokrija Belaida u srijedu snažno je potreslo čitav Tunis, dovelo do niza prosvjeda i najave otkaza premijera. Prvo se ispraćaj šefa opozicije u petak pretvorio u veliki prosvjed 40.000 ljudi protiv islamskog režima vladajuće Enhade, uz sveopći štrajk u zemlji. Pogrebnu povorku, koju je čuvala vojska, pratili su brojni aktivisti, sindikalisti, optužujući, direktno ili indirektno, režim za ubojstvo Belaida. Zatim je u subotu premijer Hamadi Jebali, koji predstavlja umjereno krilo Enahde, najavio da će dati ostavku ako do sredine sljedećeg tjedna ne oformi novu tehnokratsku vladu. U slučaju da predsjednik odbije sastav novog kabineta, dat će ostavku. Isti dan uslijedili su manje brojni, no ne manje bučni prosvjedi islamista u glavnom gradu.
Uz već dovoljno kompleksne odnose u samoj zemlji, dodatni razdor unijela je reakcija Francuske. Za neke trezvena i potrebna, za neke pretjerana, a za treće pak idealan izgovor za prozivke. Konkretno, ministar unutarnjih poslova Francuske Manuel Valls je slijedom egzekucije šefa opozicije govorio o ‘islamskom fašizmu koji raste posvuda’ te izrazio nadu u izborni sustav, u kojem bi ‘demokratske i laičke snage, one koje nose snagu revolucije’, trebale pobijediti.
‘Radi se o bitnoj stavci, ne samo za Tunis, već za čitavu regiju Mediterana, dakle i Francusku.’ Tuniski ministar vanjskih poslova Rafik Abdessalem odmah je odvratio da su te izjave ‘neprijateljske te da štete bilateralnim odnosima dviju zemalja’. Novim diplomatskim napetostima ne pomaže svakako ni francuska intervencija u Maliju, kojoj se najviše protive upravo islamisti na vlasti. No prozivanje Francuske da se nanovo miješa u unutarnje poslove Tunisa, ukratko da se radi o nezaliječenom kolonijalnom refleksu, stiže sa svih strana lokalnog političkog spektra. Upravo u tom kontekstu valja razumjeti subotnje prosvjede nekoliko tisuća islamista na glavnoj aveniji Habib Bourguiba, kojima je glavni cilj bio denuncirati miješanje Francuske, uz parole kao što su ‘Francuska, odlazi’ i ‘Tunis nije Mali’. Na prosvjedima se nisu previše obazirali na ubojstvo šefa opozicije, kao ni na čitavu seriju napada, pa i ubojstava, predstavnika opozicije.
Sa Zapada se dolazak islamista na vlast kako u Tunisu, tako i u Egiptu, nakon narodnih ustanaka promatra uglavnom s velikom zabrinutošću. No zaboravlja se da su upravo islamisti u tim zemljama kod većine stanovnika dugo vremena simbolizirali otpor starim režimima Ben Alija i Mubaraka. Niz napetosti koje se događaju proizlaze, upozoravaju analitičari, iz dvije veoma različite i nepomirljive vizije društva. S jedne strane, islamisti govore o ‘javnim slobodama’ u okviru islamske države i društva, a njihovi oponenti pak o ‘individualnim i osobnim slobodama’. Krhke koalicije koje su islamisti formirali s nekoliko demokratskih stranaka pokazale su se autoritarnima i neefikasnima, uz snažan val nove islamizacije društva. Kada se tom autoritativnom vježbanju moći, nesklonom ikakvom dijalogu, pridruži sve veća ekonomska kriza i smanjeni prihodi od turizma, o kojem je Tunis snažno ovisan, sva krhkost novopostavljenog režima izlazi na vidjelo.
